Posve je očito da čovječanstvo, u ovom našem povijesnom času, ima potrebu čišćenja i oproštenja. Upravo je zato Sveti Otac u svojem apostolskom pismu Nadolaskom novog tisućljeća stavio među prioritete poslanja Crkve za novo tisućljeće «obnovljenu pastoralnu hrabrost na zamjetljiv i djelotvoran način praksu sakramenta pomirenja».

U ovom našem vremenu svjedoci smo krize sakramenta ispovijedi. Prisutno je neprestano smanjenje pristupanja tom sakramentu. Razlozi su mnogi i mnogovrsni: mnogi kršćani gledaju kritičkim okom taj sakrament i neki ga prakticiraju rijetko ili nikad.

Čovječanstvo se nalazi pred izborom. Teren ekonomske i kulturne globalizacije čini se da je moguće još uvijek kontrolirati, usprkos njezinoj velikoj brzini. Nije mali broj onih koji su već počeli sumnjati da je to moguće. Sredstva s kojima globalizacija napreduje, čine se kao neman koja više ne odgovara na zapovijedi onih koji su je projektirali i ona slijedi vlastitu trku.

U kršćanskoj tradiciji uzajamno služenje zauzima posebno mjesto. Sam Isus je model služenja: „Ja sam među vama kao onaj koji služi“. Isus, na posljednjoj večeri, ovim riječima opisuje svoje temeljno ponašanje: „Tko je veći? Onaj koji sjedi za stolom ili onaj koji poslužuje?“

Naša zahvalnost stoji na početku i dolazi na kraju. Sveti Pavao u svojim poslanicama navodi četiri oblika molitve: „prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice!“ (usp. 1 Tim 21,1; Fil 4,6).