Kao što se tama raspršuje i nestaje kada grane sunce, tako se događa duši koja se baci na koljena, moleći u prisutnosti Prvesvetoga. Sve nam je darovano zahvaljujući mogućnosti da se bacimo na koljena pred svojim Bogom. Stoga je sv. Franje mogao reći: „Tko zna klanjati, nema više zabrinutosti!“

Čitanje Svetog pisma ili božansko čitanje, među svim umijećima i praksama na koje možemo usmjeriti pozornost, predstavlja središnje zanimanje i pravo prvenstvo kada je riječ o našem duhovnom životu. Izričaj lectio divina postoji u latinskom i u grčkom jeziku.

 

Ime Isus direktno nas upućuje na stvarnu osobu, koja se pojavila na sceni naše ljudske povijesti. Njegovo ime znači „spasenje“ ili „Gospodin spašava“. U njegovu imenu nalazimo spasenje. To su navijestili njegovi sljedbenici, prenoseći njegov nauk.

 

Reći da ili ne. To duboko pokreće nas ljude u našoj najprisnijoj slobodi. Neki čisti da ili opdrješiti ne, su rijetki. Neki među nama, da bi se opravdali, tvrde: „Ne mogu reći ni da ni ne!“ Ako se nađemo u takvoj situaciji, tada se pitamo: „Jesmo li doista mogli reći da?“

Koliko Duha Svetoga prihvaćamo u svojem životu, u našem činjenju i ne činjenju? Dati prostor Duhu, nuđenje je prostora praznini, šutnji, siromaštvu, i drugome koji je različit od nas. U našem životu je veoma važno njegovati šutnju, imati otvorena vrata i prozore nekom drugom zraku