SVETAC SA SVOJIM SREDIŠTEM (MK 16,15-20)

Sveti je Ante, među nama vjernicima, popularan kao nijedan drugi svetac. Talijani ga jednostavno nazivaju Svetac. Mnogi vjernici imaju u njega neograničeno pouzdanje. Kada nešto izgube, traže od njega da im pomogne pronaći izgubljene stvari. U većini crkava može vidjeti njegov kip ili sliku. Ali isto tako i sandučić s natpisom „kruh svetog Ante“. Tko je bio taj svetac koji je stavio tako duboko korijenje u srce puka?

Sveti je Ante kao osoba posjedovao veliku mudrost i izvanredni govornički talent. Ta su dva njegova dara pratile skromnost i poniznost, ljubaznost i jednostavnost. Zadivljivao je svoje suvremenike. Zadivljuje i puk naših dana. On dodiruje srce mnogih osoba da daju novčane priloge za sirotinju. Skoro u svim crkvama postoje sandučići s natpisom: Kruh svetog Ante. Time on postaje zaštitnik društvene savjesti.

Njemu se utječemo kada, nakon tjeskobnoga traženja, ne nalazimo izgubljenu stvar. Mnogi vjeruju da im sv. Ante može biti od pomoći u sličnim situacijama. Možemo se slobodno upitati je li riječ o magiji ili o praznovjerju ili se doista možemo pouzdati u njegovu intervenciju. Zasigurno je od pomoći prestati fiksirati se na traženje i obratiti se svecu. Molitva svetom Anti stavlja nas u kontakt s našim kreativnim središtem. I tada se sjećamo gdje smo ostavili predmet kojeg smo smatrali izgubljenim. Nekakav „čudesni pronalazak“ možemo objasniti jednostavno na psihološkom planu. Ali, molitva svetom Anti ide iznad psihologije i ne može biti riješena psihološkim terminima. Njegovo istinsko otajstvo stoji u pouzdanju da Bog ima suosjećanje prema nama pa i onda kada smo bili izgubljeni, kada smo nešto izgubili. Sigurno je da nas sveti Ante poučava da se u svim teškim situacijama možemo obratiti Bogu. Misao svetog Ante, kojega je Bog obdario velikim darovima a koji je ipak ostao ponizan, može pobuditi unutar nas neograničeno povjerenje u Boga koji se brine i o malenim stvarima našega svakodnevnoga života.

Ako s pažnjom promatramo sami sebe, uočit ćemo da smo veoma često izgubljeni u tijeku dana. Veoma se često ne sjećamo sto smo jeli, što smo rekli, što smo učinili. Zaboravljamo ključ, kišobrane, naočale, mobitele. Zaboravljamo jer nismo sa sobom. Ne uočavamo da nismo izgubili samo neki predmet, nego same sebe. Ne stojimo sa samima sobom. I čitavo naše naporno mozganje ne pomaže nam da se vratimo u same sebe. Tada je to potrebno učiniti s molitvom. Molitvom ulazimo u dodir s našim kreativnim središtem. Tada nam odjednom dolazi u pamet gdje bismo mogli tražiti. To ne vrijedi samo za materijalne stvari. Vrijedi za sve teške situacije. Udaljeni od problema, ulazimo u dodir s vlastitim središtem. Tu, u tom središtu, nalazimo sami sebe. Tu nam se odjednom pojavljuju kreativna rješenja. Samo u vlastitom središtu možemo pronaći rješenja za ne tako očite situacije. U njemu možemo pronaći i što bismo mogli reći nekoj osobi u teškom razgovoru. U našem kreativnom središtu rješenje je već spremno. (fač)