I danas govorimo, u tehničkom jeziku, o zlodjelima protiv čovjeka, o genocidu, o etničkom čišćenju i o istrebljenju naroda. Vjera u uskrsnuće ima nam što reći o ovom preobilju zla. Istina, nećemo nikada uspjeti ispitati to preobilja zla i izreći riječima zlo u njegovoj cjelokupnosti. U oskudici smo spoznaje i riječi. Ali vjera u uskrsnuće izvire iz jasnoga uvjerenja da je dobro jače od svih nasilja, da zlo, koje je nemoguće opravdati i iskorijeniti, neće imati zadnju riječ, bez obzira što smo ga iskusili na vlastitom tijelu.

Stavljeni u sučeljavanje s jednom takvom krajnjom ludošću, mnogi su u povijesti pokazali drugu puninu smisla. Naša najveća zagonetka je upravo datost da mi ljudi možemo stići do takve vjere. U svijetu postoje osobe koje žive na takav način i neprestano svjedoče da ljubav može više od smrti u svim njezinim pretvaranjima. Najveće čudo pod suncem je ustvari postojanje nezasluženosti ljubavi koja zna ozdraviti i zagrliti onoga koji je izgubljen. Ljubav koja zna oprostiti onome tko je zgriješio. Ljubav koja zna izabrati onoga koji se udaljio od svih i svega. Ljubav koja zna pomiriti i ujediniti ono što se činilo razdijeljeno zauvijek. „Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću“ (1 Iv 3,14) . Ljubav je po sebi uskrsnuće a uskrsnuće je nadasve događaj ljubavi: „trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se“ (Lk 15,32). Treba se radovati i slaviti uvijek gdje se ponovno rađa život. U pozivu Oca starijem sinu, da se raduje povratku izgubljenog brata, odzvanja božanska obveza. Pomirenje je izrečeno u terminima života i smrti. Ima li većeg slavlja među nama ljudima od trenutka u kojem se ljubavlju pobijedi ljudsko zlo. Nije li najbožanskiji trenutak u ovom svijetu slavljenje pomirenja. U tom smislu nema razlike između navještaja uskrsnuća i navještaja oproštenja grijeha. Apostoli, a i mi, smo svjedoci da „će Krist trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i da će se u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima. Vi ste tomu svjedoci“ (Lk 24,46-48). Svjedok je onaj koji se sjeća. Mi se sjećamo svoga Učitelja: držimo ga pred očima i u srcu i živimo ga u svojoj svakodnevnici. Naše svjedočanstvo je hodati kako je on hodao, nastavljajući činiti i govoriti ono što je Isus činio i naučavao. Opravdajmo to povjerenje koje nam Bog daje.