Abba je aramejska riječ. Isus je redovito rabi u svojem obraćanju Bogu i Ocu. Posebno je dirljiv zaziv „Abba! Oče!“ u propovijedanju muke, dok Isus u Gestemaniju upoznaje i proživljava smrtnu tjeskobu. Isus, u napuštenosti i očaju, s apsolutnim pouzdanjem prepušta se Bogu. Zove ga i jest „Abba“, Tata, jedincati temelj njegova života. Zato je on istinski Sin.
Ta Isusova vjera u Očevu ljubav bez ikakva dokaza, štoviše protiv svakog dokaza, je ozdravljenje od iskonskog grijeha. Adam nije vjerovao Bogu i sakrio se od njega. Novi Adam, Krist, iz ponora smrti, prepušta se Bogu Ocu s povjerenjem. U Isusu se svatko, iz svakog kutka izgubljenosti, može obratiti Bogu kao Ocu. Isus, dok se ovdje čini bratom sviju, objavljuje se kao Sin, jedini koji živi Očevu ljubav. Nalazimo se u središtu kršćanske vjere. Riječ Abba objavljuje svu Božju tajnu. U jedincatoj ljubavi imenuje Sina i izražava Oca. Riječ Abba objavljuje povjerljivi odnos s Bogom. Pretpostavlja svjesnost sinovstva i iskustvo da možemo biti u vlastitoj kući s Bogom, jer Duh Sveti, Božji život, u nama kliče „Abba, Oče“. Time nam daje dostojanstvo sinova u Sinu. Taj Duh posinjenja znači slobodu pred svim drugim oblicima lažne podčinjenosti. Abba, kao poklik, je neka mantra ili najdraža molitva kršćanskoj tradiciji. Isus nas je poučio da na ovoj zemlji nikoga ne zovemo „oče“ jer jedan je naš Otac, onaj na nebesima. Otac je počelo života i jest samo jedan. Mi smo svi sinovi. Ono što jesmo i imamo, to smo primili. Sveti Franjo je s razlogom želio da se svi međusobno zovemo braća i sestre. Temeljni grijeh nas sinova je željeti Očevo mjesto. To je izvorno ocoubojstvo koje nam, od Adama, zabranjuje prihvaćanje nas samih kao sinova i kćeri, a drugih kao braće i sestara. To je izvor svakoga našega zla i uništava našu bit sinova u Sinu. Jedini Otac, koji čini da njegova ljubav pada na zle i na dobre, je Otac milosrđa. Nije On otac protivnik, kako nam ga predstavlja neprijatelj, nego Otac koji daruje Sinu sve, to jest samoga sebe. Nije on zakon nego sloboda; nije gospodarenje nego ljubav, nije posjedovanje nego dar. Prepoznavajući Boga kao našega Oca, mi postajemno svjesni svojega sinovstva i našega međusobnoga bratstva. Doista ćemo biti blaženi ako se prema svojem bratu i sestri, bez obzira na njihovo podrijetlo, odnosimo polazeći od prepoznavanja Božjeg očinstva.