Nama se riječ posvetiti može činiti premalo suvremenom, ali ona posjeduje neizrecivu snagu. Posvetiti označava proces, djelovanje. Postavimo sebi temeljno pitanje: tko je subjekt posvećenja? U svetopisamskim izričajima riječ je o posvećivanju Božjeg Imena ili dopuštenju da Bog bude Bog u svojoj posvećujućoj veličanstvenosti. „Sami Bog posećuje svoje Ime“, kliče Ezekijel za vrijeme progonstva. Njegovo je Ime bilo oskvrnuto i tada Bog posreduje u posvećenju svojega Imena. Čitav tijek posvećenja Božjeg Imena počinje s nama ljudima i u našem srcu. Bog će očistiti nas ljude čistom vodom i dat će nam novi duh. On će iz nas izvaditi srce od kamena i dat će nam novo srce od mesa. U srcu se začinje početak svake obnove i posvećenja. Kada s Isusom naučimo moliti „sveti se Ime tvoje“, možemo bolje shvatiti ono što tražimo od Boga da on „posveti svoje Ime“.

Nismo mi ti koji posvećujemo Božje Ime, nego mi dopuštamo Bogu da On posveti svoje Ime u nama i posredstvom nas. To posvećenje, za apostola Pavla, je naš najdublji poziv, jer „volja je Božja naše posvećenje, ... jer smo pozvani na svetost“ (1 Sol 4, 3.7). I taj tijek posvećenja je povezan s djelovanjem Duha Svetoga i „tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u nas“ (1 Sol 4,8). Zato se kršćanski identitet opisuje u terminima odnosa s trima božanskim osobama: Ocem, Sinom i Duhom, a posvećenje pripada Duhu Svetom. Težiti posvećenju je nužno jer bez posvećenja nećemo vidjeti Boga. To je zapravo najuzvišenija svrha našega života. Istu je želju izrekao Mojsije u svojem traženju Boga: „Pokaži mi svoju slavu!“. Taj pogled ima direktnu vezu s tijekom preobraženja kojeg mi nazivamo posvećenje. Isus, u svojem govoru na gori, to izriče na sličan način: „Blago čistima srcem, oni će Boga vidjeti!“ Posvećenje je veličanstveni događaj kojeg sebi možemo dopustiti i ostvariti samo nježnošću. Prvi kršćani su živjelli u svjesnosti da su oni sveto prebivalište i da hram, gdje boravi Bog, ne treba ići tražiti u Jeruzalemu. Duh koji je sišao na Isusa u njegovu krštenju, na dan Pedesetnice izliven je na čitavu zajednicu. Potpuno smo kršćani samo kada damo prostor tom Duhu i prepustimo se njegovu djelovanju kako što je Isus učinio sa svojim krajnjim posvećenjem. Zato Isus i moli za nas: „Posveti ih u istini, tvoje riječ je istina... I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini“ (Iv 17,17-19). Sve to može započeti u nama zahvaljujući samoj slobodi s kojom je Isus ispunio ono posvećenje na križu. Nama se pristoji samo potpuno prionuti.