Riječ milosrđe odnosi se na naše srce i na našu bijedu. Bezdan naše bijede priziva preobilje nečijeg milosrđa. Milosrdan je onaj koji ima na srcu onoga tko je u bijedi. Mnoge istoznačnice prizivaju milosrđe: milostivost, milost, samilost, sažaljenje, blagost, oproštenje, suosjećanje ili supatnja. U svetopisamskom jeziku susrećemo jedan paradoks: milosrđe kao emocija, veoma ljudska i ženstvena, pripisuje se isključivo Bogu. On je svaki put subjekt milosrđa. To je najčešći atribut za Boga.

Bog je tako ljudski? Ili, ono što je najljudskije je upravo Božje. Isus, o Božjem milosrđu, govori u trima svojim prispodobama. Dobri samaritanac vidje žrtvu na putu, sažali se i ukaza mu pomoć. Samaritanac nije nadave krepostan čovjek. On djeluje pokrenut suosjećanjem svoje nutrine. Ona je jača od njega. Osjetio se dodirnut i djeluje jer nije mogao učiniti drugačije. U tom se trenutku on prepoznao u drugome i djeluje onako kako bi on sam želio da se drugi ponašaju prema njemu. Nije temeljno pitanje zašto on a ne drugi, nego činiti kao on, biti bližnji drugome u poteškoćama. I milosrdni otac koji izdaleka vidi izgubljenog sina, potresen unutar sebe, trči mu u susret, grli ga, ljubi ga, poptuno ga vraća kući i pripravlja gozbu. U trećoj prispodobi riječ je o kralju koji oprašta dug svojem sluzi. Kralj ne odgovara na molbu dužnika da s njim bude strpljiv u vraćanju duga, nego mu jednostavno oprašta dug. Isus nam ne želi samo pokazati svoje ponašanje, svoje velikodušno biće. On pripovijeda usposredbe kako je Bog dodirnut u svojoj nutrini kada se mi ljudi nađemo u poteškoćama. Milosrđe uvijek uključuje posebnu slabost pred trpećom nepravdom ili pred bolju postojanja. Kršćanska tradicija, u čitavom događaju Isus, vidi izlijevanje Božjeg milosrđa. Kako postaje užasan svijet u kojem se ne prepoznaje ništa od milosrđa. Kako je međutim oslobađajući, utješan i blažen svijet milosrdnih. Isus nam, u blaženstvima, preporuča jedan takav svijet: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe“. Milosrdni se nalaze u čudu uzajamnosti, tipično za nekoga tko je sačuvao milosrdnu unutrašnjost. Ako smo milosrdni mi smo u uzajamnosti koja sjedinjuje Boga i ljude. Što ima božanskije od ljudskosti koja stvara suosjećanje? Preobilje milosrđa se otvara u srcu svijeta. Hoćemo li mi katolici postati čuvari takve otvorenosti? Dobri Bog je sama i samo ljubav. On se sažaljuje nad našom bijedom, jer Bog je stvarno sve u svima posredstvom milosrđa, a što mi kršćani trebamo svakodnevno živjeti.