Koliko Duha Svetoga prihvaćamo u svojem životu, u našem činjenju i ne činjenju? Dati prostor Duhu, nuđenje je prostora praznini, šutnji, siromaštvu, i drugome koji je različit od nas. U našem životu je veoma važno njegovati šutnju, imati otvorena vrata i prozore nekom drugom zraku. Ne možemo udisati samo vlastiti zrak, vlastita nadahnuća. Samo u otvorenosti drugom zraku, naći ćemo se u utjesi, jer je sami sebi ne možemo dati. “Daj svoju krv i primit ćeš Duha Svetoga“, poručuje nam pustinjski otac. Dati, predati, pustiti, odreći se, da možemo osloboditi prostor, istinsku otvorenost onoj oplođujućoj zamolbi, ovom šikljajućem Izvoru, onoj snazi stvarajućeg poticaja koji je u stanju sve obnoviti, nježnošću i jakošću.

Apostol Pavao zamjećuje unutar čitavog stvorenja duboke uzdahe koje on prepoznaje i u svojem srcu. On to naziva čežnjom za Duhom koji se „za nas uzauzima neizrecivim uzdasima“ (Rim 8,21-26). To se događa unutar nas. Ne izvana prema unutra, nego iznutra, iz našeg najintimnijeg dijela, prema vani. Tu je Bog, tvrdi Augustin. Bog koji mi je prisniji od mene samoga. Trebamo se otrijezniti, trezveno vidjeti, okrećući se vlastitoj nutrini. Ali Duh djeluje obratno. On probija prema vani iz unutrašnje šutnje. Ovdje trebamo nešto otkriti. Ovdje se doista može dogoditi susret između nas koji se zapućujemo prema našoj unutrašnjosti i proključajućoj snazi koja djeluje, polazeći iznutra. Počnimo uočavati u sebi neprestanu prisutnost neke neiscrpe energije. Osjetimo u sebi izvor koji izbija i neprestano žubori. Stvarajmo šutnju. Činimo prazninu. Budimo siromašni. Ne zahtijevajmo ništa. Duh je životni dah. Duh je vjetar. Duh je anđeo. Duh, kao životna snaga u disanju, oživljuje nas ljude čineći nas živim bićima. Duh kao vjetar puše gdje hoće. On jest i ostaje nepredvidiv. Nalazi se iznad i izvan nas. „Tako je sa svakim tko je rođen od Duha“, izjavljuje Isus Nikodemu u svojem noćnom razgovoru s njim. Čujemo mu šum, ali ne znamo odakle dolazi, ni kamo ide“. Duh je anđeo, posebno posredničko biće. Posrednik između Boga i nas ljudi, između proroka i onih kojima su oni poslani. „Primite Duha Svetoga!“, je divna Božja molba na našu slobodu. To je najvažnija datost u Svetom pismu. Bez praznine, bez šutnje, bez siromaštva, bez unutarnjeg preobraženja strahom Božjim, nećemo nikada moći primiti Duha Svetoga. Blaženi mi, nalazeći se u krajnjoj potrebi, ako naučimo zazivati Boga, jer „Duh slave, Duh Božji u nama počiva (1 Pt 4,14). Doista, postoji siromaštvo koje zna privući Duha Božjega. Sam nam Isus to posvjedočuje kada umiruje svoje učenike govoreći im kakvo će imati iskustvo u krajnjoj potrebi: „Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama“ (Mt 10,20).