Reći da ili ne. To duboko pokreće nas ljude u našoj najprisnijoj slobodi. Neki čisti da ili opdrješiti ne, su rijetki. Neki među nama, da bi se opravdali, tvrde: „Ne mogu reći ni da ni ne!“ Ako se nađemo u takvoj situaciji, tada se pitamo: „Jesmo li doista mogli reći da?“ Izreći temeljiti da, cijelim svojim srcem, je uvijek nešto veličanstvenoga. Isus ispituje dubinu našega srca kada nam kaže: „Vaša riječ neka bude: 'Da, da – ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je“ (Mt 5,37). I sam se apostol Pavao pita: „Jesmo li dakle da ili ne?“ On ne želi u svojem držanju pojaviti se hirovit, neodlučan i samovoljan. Njegova jedincata poveznica je Krist koji je veliki da Bogu i nama ljudima. Još više, kada mi, u liturgiji, odgovorimo da – amen, to činimo u Isusu. On nas oslobađa u srcu.

On nadahnjuje naš pristanak jer „sva obećanja Božja u njemu su da!“ (2 Kor 1,20). Naučimo ovdje kako da i amen odgovaraju velikom pristanku. Svaki amen uključuje ispovijest vjere. Ako kažemo amen, dajemo svoj pristanak i vjerujemo u ono što smo čuli. Riječ amen u semitskim jezicima znači isto što i vjerujem. Naša ispovijest vjere počima uvijek s amen, vjerujem i završava na isti način. U tome ima sjedište jezgra naše slobode kao stvorenja. Ako izgovorimo amen, mi se vežemo s Bogom objave, Ocem, Sinom i Duhom. Prema Evanđeljima, nitko kao Marija ne tumači taj trenutak na tako oštoruman način, posebno u navijštenju, kada joj anđeo Gabrijel upućuje riječ. Njezina riječ da, „evo službenice Gospodne, neka mi bude po tvojoj riječi“, ima veliki domašaj i svjedoči najveću slobodu, nikada opisanu u svetopoisamskim tekstovima. Božje je želja da se to zbude u svakom čovjeku. Da svatko pred Njim može reći svoj slobodni i djevičanski da. Amen je u Svetom pismu ništa manje nego jedno od Božjih imena. Izaija govori o „Bogu koji je amen“ (Iz 65,16) podrazumijevajući Boga vjernoga savezu sa svojim narodom. Bog amen potrvđuje ono što je obećao. U Otkrivenju čujemo Krista koji govori anđelu crkve u Laodiceji: „Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti“ (Otk 3,14). Krist dakle samoga sebe naziva amen. Posredstvom svoga slobodnoga amen, on je osobno zalog božanskih obećanja. Zato mi, poput psalmiste, trebamo klicati: „Amen. Aleluja!“ (Ps 106,48). U te dvije riječi prepoznajemo čitavu našu sudbinu. U amenu odzvanja pjesma pobjede. Amen je riječ noćnog bdijenja u Getsemaniju. Aleluja je radosni poklik pashalnog jutra. Ako u svom srcu pomilujemo te dvije riječi i prisno ih ponavljamo kao oblik molitve, postajemo dionici Isusove Pashe. Dobro je čuvati u srcu ove dvije riječi i izgovarati ih zajedno u šutnji kao da bi bile usrdne kratke molitve vjerovanja, čežnje, zagovora i pohvale. Moleći tako Božja ljubav silazi na nas po Isusu i u uzajamnosti možemo mu zahvaliti, hvaliti ga za njegovu očinsku dobrotu.