Kao što se tama raspršuje i nestaje kada grane sunce, tako se događa duši koja se baci na koljena, moleći u prisutnosti Prvesvetoga. Sve nam je darovano zahvaljujući mogućnosti da se bacimo na koljena pred svojim Bogom. Stoga je sv. Franje mogao reći: „Tko zna klanjati, nema više zabrinutosti!“ Klanjanje je jedan od oblika najčišćeg života sa Svetim. Klanjanje se, nadasve noću, ostvaruje u jednostavnosti i snazi. Klanjanje, u tišini noći, postaje konačno jedinstveni događaj, neprekidan bez riječi. Klanjanje znači da mi, ispunjeni strahom, nježno prepoznajemo Svevišnjega u njegovom nepristupačnom svjetlu.
Klanjanje je riječ neba. Moglo bi ga se definirati kao zanos ljubavi. A ta ljubav dolazi iz ljepote, snage, iz neizmjerne veličine Ljubljenoga. Ta ljubav u nama stvara neku vrst nesvjestice, u potpunoj, dubokoj šutnji. Onoj šutnji o kojoj govori psalmist kada moli: „tebi se ispunja zavjet, ti molitve uslišuješ“ (Ps 65,2). Ne postoji mjesto kao u klanjanju, gdje je vidljivija veća udaljenost a i najdublji susret, između nas i Boga. Tek u klanjanju vidimo koliko smo mi maleni u odnosu na Boga, a istodobno osjećamo njegovu blizinu. Sveti, Svevišnji, poiman u strahu i drhtanju, dodiruje našu dušu u najdubljoj unutrašnjosti, kao žena koja je patila od krvarenja, u strahu dodiruje, usred mnoštva, skut Isusove odjeće i neposredno uočava u svom tijelu da je ozdravila od svoga zla. Ljubav i strah, u najžarčim oblicima klanjanja, nisu suprotstavljeni. Odgađanje i strastvena želja nisu više odvojivi. Riječ je o žarkoj molitvi u svim svojim različitim oblicima: zahvaljivanje, zagovor, prošnja, pohvala. Posvetiti vlastito vrijeme toj pobožnoj vježbi, pasti na koljena čitavim svojim bićem, dopuštajući Bogu da bude Bog, svjedoči budnu dušu koja uzima srcu riječi svoga Učitelja: „Uđi u svoju sobu. Traži najprije Kraljevstvo Božje!“ Ili kako moli psalmist: „Tražim tvoje lice. Tvoje lice Gospodine ja tražim!“. Pred Isusovim licem je istinsko klanjanje. Samo u njemu mi pronalazimo puninu života koju želimo. Svi znamo da se najljepši izričaj ljubavi živi u srcu pred srcem, licem u lice, i ne dijeli se ništa s nikim, ne podnosi se nijednoga svjedoka, zbog jednostavnoga razloga jer se u srcu toga ujedinjenja živi neka vrst sveopćeg sjedinjenja i objavljuje se kao punina vječnosti. Klanjati znači prinijeti ustima i poljubiti. To je zajedništvo s objetkom vlastite želje. Mi zapravo živimo od onoga čemu se klanjamo. Božje lice nema nikakvog oblika, nikakvih obrisa, ali kada ga tražimo, imamo iskustvo kako on djeluje oblikujući i preobražavajući našu dušu. Božanski Tvorac oblikuje, nas svoja stvorenja, prema svojem licu, preobražavajući nas u oruđe mira i suosjećana.