Razmjena riječi, misli, stajališta i čuvstvenih stanja, dio su naše svakodnevnice. Stoga nas ne treba čuditi da je riječ dijalog postala veoma privlačna i znakovita. Dijaloški oblik susrećemo već u grčkoj kulturi kod sofista. Platon je, sa svojim tumačenjem mišljenja kao razgovora duše sa sobom, razvio dijalog do savršenstva. Papa Pavao VI. uveo je pojam dijalog u svoju prvu encikliku posvećenu Crkvi. Mi smo kršćani, tvrdi papa, pozvani na dijalog u svim smjerovima, pa i s muslimanima i bezvjercima.
Od tada je pojam dijalog sve dublje prodirao u život Crkve. Na blagdan pedesetnice 1965. godine u Vatikanu je osnovano tajništvo za dijalog koje je kasnije postalo „Vijeće za međureligijski dijalog“. Drugi vatikanski sabor stvorio je novi prostor, tvrdeći da onaj tko ima drugo vjerovanje, bez da ga se smatra nevjernikom, uživa slobodu i pravo da bude različit. Dijalog je doista govor koji dopušta drugome da odgovori. U dijalogu trebamo imati otvorene uši. Trebamo čuti što drugi govori, biti pozorni na riječ drugoga a ne samo na ono što smo mi zamislili izreći. Upravo zato su istinski dijalozi rijetkost. Koliko smo puta trebali ustvrditi da su susreti koji nose naslov „dijalog“, počesto završili u monologu, jer veoma često svaka naša riječ sadrži neku obranu. Igramo se skrivača. Svaki razgovor skriva neki zastrti oblik samoobrane. Bojimo se biti razvidni. Teško uspijevamo osloboditi se svakog oblika obrambene sklonosti. Istinski dijalog pretpostavlja da smo uzeli vremena za upoznavanje drugoga i da smo ga shvatili onako kako se on sam shvaća. Ne možemo nikada govoriti o drugima u pojmovima koje on sam ne bi mogao potvrditi. U tome nam je potrebna strpljivost, ljubav, poznavanje i istinski ulazak u svijet drugoga. Dijalog nas, prije ili kasnije, uvodi u ispitivanje samih sebe, u dijalog unutar nas samih. Mi u dijalogu ne ragovaramo kao bedem s bedenom, nego dijelimo isti put prolazeći putove koji nas obogaćuju i uzjamno proširuju. Dijalog je izazov koji počesto ide iznad onoga što smo na početku mislili. Dijalog je vježba koja ima početak u unutarnjoj raspravi samokritike. Ta samokritika je veoma bitna za svaku duhovnu izgradnju. Naša duhovna zgrada ne može opstati ako joj nedostaje kamen samokritike. Dijalog nam valja misliti unutar sebe, unutar same duše. Zato nam je za dobar dijalog potrebna kreposti poniznosti, po kojoj se oslobađamo iluzija, precjenjivanja sebe i osjetljivosti u svakom dijalogu.