Oko s kojim gledamo Boga, jednako je oku s kojim nas Bog gleda. Ako dajemo milostinju, trebamo je davati kao da ćemo je mi sami primiti. Ključ ovih izreka je uzajamnost. Gdje se živi uzajamnost, tu je Duh. Uzajamnost je putovanje u savršenoj ljubavi u svakom projektu duhovnog života. Postojati, vidjeti, biti viđen, poznavati, biti poznat, ljubiti i biti ljubljen, ne mogu više biti odvojeni u skali našega duhovnoga života. Aktivnost i pasivnost u ovom iskustvu, ljubiti i biti ljubljen, ne razlikuju se jedno od drugoga. Važno je uvijek težiti oblicima uzjamanosti.

Potrebno nam je umrijeti posjedovanju, gospodarenju ili samodostatnim i jednostranim željama. Želja za uzajamnošću je čudesana čežnja. Ona je jednostavno ne samo poznavanje i posjedovanje nego i biti poznat i posjedovan. Njezin stisak ruke ne želi jednostavno stisnuti ruku, nego je držati s otvorenom i potpuno darovanom ljubavlju. U želji uzajamnosti sve postaje prinos. Sam subjekt uzajamnosti postaje svećenik, oltar i prinos. „Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (mt 11,27). Poznavanje je uzajamno i isključivo. Kao što nas Bog poznaje, nitko nas tako ne poznaje. Ovo je istinito za Isusa i za svakoga od nas. Zato nam Isus jasno govori da nas Bog poziva na uzjamno poznavanje. Bog dopušta da ga upoznamo i prepušta se upoznavanju. Sadržaj tog pznavanja nije doli kranja uzajamnost u apsolutnoj razvidnosti. Ona stoji ili pada zajedno u aktivnoj prisutnosti Duha Svetoga. Nećemo nikada završiti traženje tog otajstva. Mudrosne kateheze vode nas na taj kolosijek. Mudrost je u početku kvaliteta kojoj težimo. Krepost kojoj se možemo posvetiti. Malo pomalo otkrivamo da je mudrost Netko, Bog u našoj osobnosti. Dok smo mudrost tražili kao neki objekt, otkrili smo da je ona Subjekt, drugi ja u nama. Skoro više subjekt od naše same subjektivnosti. Čudo nad čudima. On u nama, a mi u Njemu. „Ostanite u meni kao što ja ostajem u vama!“ Unutar našega osobnoga duhovnog traženja, trebamo gledati to otajstvo uzvišenog zahtjeva uzajamnosti. Na vrhuncu brda imamo nepresušni izvor, jer uzajamnost nije nikada statična. Život postaje ushićenje. Upadamo iz začuđenosti u začuđenost. Umiremo i ponovno se rađamo. Istodobno radimo i odmaramo se. Božji nauk nas uči upravo ovo: Bog je u samom sebi uzajamnost. I objava započima i završava tamo gdje nas On čini dionicima svoje uzajamne ljubavi. Stoga nas poziva na dioništvo uzjamnog poznavanja i uzajamne ljubavi između Oca i Sina. Izvan i iznad toga nema ništa.