Gostoljubivost je božansko iskustvo. Iz čega proizlazi poziv da gostoljubivost postane način našega postojanja. U svim velikim tradicijama postoje pisana pripovijedanja koja pričaju o uzornoj gostoljubivosti. Uostalom, gost koji prolazi neočekivano, iznenada, možda je poslan, anđeo: „Tko zna, možda je i sami Bog koji nas posjećuje“. Abraham, prvi patrijarh, prima Božji pohod, u najtoplijem dijelu dana, kod hrasta Mamre. Njegova gostoljubivost je poslovična. Ono što mu Bog obećava, nadilazi svako njegovo očekivanje.

„Vratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće: a tvoja žena Sara imat će sina“ (Post 18.10). Sara, koja je u šatoru spremala objed, smijala se, nevjerujući riječima Gospodnjim. Slijedeće godine rađa se Izak, sin smijeha, plod gostoljubivosti neplodnih supružnika. „Bijah stranac i primiste me!“, veli nam Isus. Ova kratka rečenica nalazi se na početku naše kršćanske tradicije u prispodobi koja govori o onome što ćemo čuti na kraju naše ovozemaljske povijesti. Primiste me ili ne primiste me. Jednoga dana ćemo biti suđeni po našoj gostoljubivosti. Tolika je bitno to iskustvo. Gostoljubivost je predodređena da postane životna kategorija za svaku civilizaciju dostojnu tog imena. U gostoljubivosti, više nego u dijalogu, susreću se različite civilizacije, kulture, religije i pogledi na svijet. Veliki izazov naših dana sastoji se u uzajamnom prihvaćanju u istini. Jasno je da to ide iznad umijeća dijaloga. U gostoljubivosti drugoga prihvaćamo čitavim svojim bićem, a ne samo riječima. Stvarni jezik tijela ne laže u gostoljubivom prihvaćanju. Mi prihvaćamo dragoga gosta koji traži vrijeme i zalaganje srca. Budućnost čovječanstva, na ovom području, traži kvalitativni skok. Trka u naoružanju i prodaja oružja na svjetskoj razini odražavaju našu zabrinutost i naš cinizam. S razlogom ćemo reći da je naša civilizacija napravila korak naprijed onaj dan u kojem stranac postane gost, u onaj dan u kojem je rođena ljudska zajednica. Nužno se trebamo prisjetiti tog koraka, još nikada napravljenog u povijesti i prevesti ga u novu praksu, ako želimo kolektivno ostvariti kvalitativni skok. Životnost i mir našega malenoga planeta direktno ovise o praktičnoj mogućnosti gostoljubivog prijeteljstva svjetskih razmjera. Gostoljubivost je najuzvišenije izvršavanje djela milosrđa, jer sveta gostoljubivost ima povjerenje u gosta. Dopustimo da gostoljubivost, u našem životu, ne bude neka posebnost, nego uzorni vid umijeća našega gostoljubivog življenja.