Riječ „Aleluja“ je srdačni poziv na hvalu. Dolazi od hebrejskog glagola halel, koji znači hvaliti. Mnogi psalmi započinju s tim pozivom. Hvaliti je naša obveza. Pohvala je dio umijeća življenja biblijskog čovjeka. Pohvaliti je jedan od glagola u kojem ne postoji opasnost pretjerivanja. Uostalom, nećemo nikada doseći pravu mjeru pohvale. To nas ne treba plašiti, nego ohrabrivati na slobodnije zalaganje. Sirah nam više puta ponavlja: Hvali i znaj da nikada nećeš doseći mjeru onoga što pripada Bogu i njegovu imenu. „Sve što god diše Gospodina neka slavi! Aleluja!“ (Ps 150,6).

Ovo je doista neobično. Mi hvalimo i pokušavamo zahvaliti i dostojno počastiti Boga u negovoj neizmjernosti i njegovoj neograničenosti. Nećemo nikada uspjeti i to nas ne treba rastužiti zbog nijednog razloga, jer otvoreno vježbanje hvale, ispunja nas radošću. Samo srce, u hvali, osjeća se prošireno, brže kuca i neka ozdraviteljska snaga preplavljuje naše postojanje. Pohvala i zahvaljivanje udaljuju od našega postojanja svaku zlosutnju ili nehaj. Lišavaju nas svakog ugušujućeg nagnuća ili potištenosti duha. Čini nam se da hvala ima ozdraviteljsku djelotvornost. Pohvala uvlači nas ljude sve do korijena našega postojanja. Kratki 100 psalam poziva nas da „kličemo Gospodinu!“ Zašto? „Znajmo da je Gospodin Bog, on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove!“ Nismo sami sebe stvorili. Božja ruka nam je dala postojanje. Svjesnost postojanja sačinjava, kao dar ruke Drugoga, temelj naše molitve i naše hvale. U zadnjem retku, spomenutog psalma, čitamo: „jer dobar je Gospodin, dovijeka je ljubav njegova, od koljena do koljena vjernost njegova!“. Temelj naše hvale stoji u datosti da smo upoznali Gospodina, ne samo kao svoga Stvoritelja, nego i kao svoga vjernoga i ljubaznoga Zaštitnika, kojemu je drago upravljati poviješću naše zemlje zajedno s nama. Naše povjesno postojanje ukorijenjuje se u njegovu dobrotu koja je vjerna. Hvala je stoga čin postojanja. Što god više postanemo šutljivi i što god je dublje naše približavanje čudu našega bića, toliko će biti slobodnija molitva hvale. Ona će se uzdizati iz dubine našega bića. Bit ćemo zahvalni što smo „stvoreni tako čudesno!“ Ako već ovdje na zemlji ne hvalimo Boga, ostajemo vječno nijemi. Izvor naše hvale dolazi iz svjesnosti da je Bog neizrecivo i neizmjerno dobar. Ta svjesnost može zapaliti nas ljude. Riječi su nedostatne. Mi se veselimo pred Bogom, u Bogu i zajedno s Bogom.