U kršćanskoj tradiciji uzajamno služenje zauzima posebno mjesto. Sam Isus je model služenja: „Ja sam među vama kao onaj koji služi“. Isus, na posljednjoj večeri, ovim riječima opisuje svoje temeljno ponašanje: „Tko je veći? Onaj koji sjedi za stolom ili onaj koji poslužuje?“ On, Učitelj i Gospodin, kaže jasno svojim učenicima da je on na strani onih koji služe. Kršćanska zajednica se može dobro razlikovati od onoga što se događa kod naroda i velikana ove zemlje preko neobične logike. Prvi uzima posljednje mjesto.

Vođa služi. Isus priziva, s ovom filozofijom služenja, čitavu jednu tradiciju koja je opisana već u Starom zavjetu. Služiti i dati vlastiti život kao otkupninu za mnoge, su izričaji koje nalazimo kod proroka Izaije o sluzi Gospodnjem. Ta jedinstva figura, koju sami Gospodin naziva moj sluga, razlikuje se po velikom čudesnom paradoksu: on je istodobno onaj koji se opire i ranjiv je. On donosi pravo narodima s postojanošću i odvažnošću. I ima pogled uperen prema onome što je ranjivo i nježno: „napukle trske neće slomiti. Stijenja što tek tinja neće ugasiti!“. Ipak on neće biti oboren. On ustrajava, slaveći potpuni uspjeh. Bog je uzvisio poniženoga Krista i tko se učini njemu sličnim, sudjelujući u njegovoj patnji, bit će i dionik njegove slave. Kako je danas teško služiti unutar sebeljubne kulture. Svi mi tražimo priznanje, poštovanje, potvrđivanje. Želimo služiti ali nikada za ništa, badava. To služenje nam ne mora biti plaćeno u materiji ali očekujemo priznanje, pohvalu, našu nužnost. Tko nam je važan u služenju: mi ili oni koje služimo? Mi služitelji, u naše služenje drugih, neposredno utiskujemo svoj žig, kao da je naše vlasništvo. Pravimo se važni. Promatramo sebe kao nezamjenjive. Na vidjelo izlaze naša nesposobnost da se prepustimo pomoći. Ništa se stvarno ne radi za druge. Ako ustreba sposobni smo izvršavati neki skriveni oblik tiranije nad onima koje trebamo služiti. Vežemo druge na naš način služenja. Naše služenje čini ovisnim i nije oslobađajuće. I tko se onda želi prepustiti takvom služenju? Dajemo prednost samosluženju, videći se poniženima kada nas drugi služe. Ako služimo, to trebamo činiti kao da ga mi sami primamo. Radosno služiti je istinsko umijeće, bez traženja samih sebe. Sluge smo beskorine. Sve činimo besplatno, bez osobne koristi, spontano, kreativno, nikada sluganski ili u potčinjenosti. Taj način postojanja trebamo otvoriti čitavom životu. Služiti život. Naša planeta vrtjet će se u dobrom zdravlju ako imadnemo hrabrosti dati prostor onome što se naizgled čini da ne služi ničemu.