U ovom našem vremenu svjedoci smo krize sakramenta ispovijedi. Prisutno je neprestano smanjenje pristupanja tom sakramentu. Razlozi su mnogi i mnogovrsni: mnogi kršćani gledaju kritičkim okom taj sakrament i neki ga prakticiraju rijetko ili nikad. Sve je prisutnija subjektivna nenaklonost koja uvlači i one koji ga prakticiraju. Sociološke analize potvrđuju da je ta nenaklonost nadasve znatna među mladima i da je posebno raširena u gradskim sredinama.Među kršćanima nastaju pitanja: koju vrijednost ima ovaj sakrament?

je li moguće dobiti oproštenje od Boga van sakramenta pomirenja? Ova pitanja treba uzeti ozbiljno u promatranje, jer dodiruju sami smisao kršćanskog života. S druge pak strane, mnogi vjernici često ostaju razočarani primanjem sakramenta pokore: u njemu ne vidimo nikakav rezultat dostojan znaka, niti kakav duhovni razvoj: ostajemo isti, ponavljamo iste grijehe.Mnoge je vjernike naučeno da ispovjede pojedinačne grijehe na savjestan način, ali, osim toga, ne uspijevaju razgovarati s ispovjednikom o svojim nutarnjim ponašanjima, iz kojih izviru grijesi. Zato se sakrament vrlo često živi na površan i ponavljajući način, bez odluke o stvarnoj promjeni u načinu mišljenja i življenja.Nadalje, mnogi kršćani koji, ne uspijevajući kušati onu duhovnu promjenu koja izvire iz sakramenta, muče se sumnjom obzirom na priopćenu milost i njezinu djelotvornost. Ta sumnja ih blokira u njihovoj nutrini i gura ih prema napuštanju sakramenta.Ova trenutna situacija krize sakramenta pokore ne treba nas čuditi. Ako malo zavirimo u povijest vidjet ćemo da je u svim razdobljima koja su bila obilježena radikalnim kulturnim promjenama, pokornička disciplina Crkve podnijela teške protuudarce i bila prisiljena na promjene i prilagođavanja.Muku koju uočavamo u približavanju pokori usko je povezana s ispražnjenjem vlastitog unutrašnjeg dinamizma. U sakramentu je prevladavalo legalističko poimanje. Ono što je bilo važno jest analitičko prokazivanje grijeha. Tako je slavljenje sakramenta svedeno na čisto mehanički čin bez istinskog osobnoga uvlačenja i otvorenosti Božjem spasenjskom djelovanju. Obraćenje je bilo u potpunosti zanemareno. Takvom stanju doprinio je i gubitak osjećaja za grijeh. Ako više ne osjećamo smisao Boga, ne možemo više osjećati smisao grijeha i uočavamo s poteškoćom značenje i nužnost pokore. Iz toga proizlazi kao posljedica manjak uvjerenja da je Krist jedini koji može s čovjekom uspostaviti onaj duboki odnos koji vodi ostvarenju zajedništva svih ljudi s Bogom.