Posve je očito da čovječanstvo, u ovom našem povijesnom času, ima potrebu čišćenja i oproštenja. Upravo je zato Sveti Otac u svojem apostolskom pismu Nadolaskom novog tisućljeća stavio među prioritete poslanja Crkve za novo tisućljeće «obnovljenu pastoralnu hrabrost na zamjetljiv i djelotvoran način praksu sakramenta pomirenja». Crkva, već stoljećima, nudi obred koji vjernicima prenosi iskustvo oproštenja i pomirenja. To je sakrament ispovijedi ili kako se danas vrlo često naziva sakrament pomirenja. Što za nas danas znači ispovijed? Tražeći odgovor, bacimo oko na Isusovo ponašanje.

U sakramentima Crkve mi susrećemo Isusa Krista. Isusova nas ruka dodiruje i ozdravlja. Kao što je Isus onda opraštao ljudima njihove grijehe, tako on i nama danas daje oproštenje. Tada su ljudi osjetili da je Isus govorio o Bogu na različit način od farizeja, svećenika i pismoznanaca. On je naviještao oproštenje s punom moći, božanskom snagom koja je ljude konkretno oslobađala od njihove krivnje. Bog nema druge moći doli onu oproštenja. To je njegova obveza prema nama. Kada je Isus oprostio uzetome njegove grijehe (Mt 9, 1-7), on je mogao ustati i hodati. Postao je novi čovjek. Mogao je vjerovati svim svojim srcem da mu je težina grijeha, koja ga je oduzela, bila odnesena. U sakramentu ispovijedi imamo mogućnost doživjeti ono iskustvo koje je doživio uzeti: ustati se i živjeti na ovome svijetu kao novi ljudi. Kršćani, da bi mogli kao ljudi ponizna duha promicati pomirenje u ovom svijetu, imaju potrebu obreda koji liječi njihove rane i oslobađa ih od njihove krivnje i grijeha koji ih pritišće i odvaja ih od ljudskoga društva. Dakle, bilo bi veoma važno da mi kršćani utemeljimo novi život na blagu tog sakramenta. Ipak, da bismo slavili taj obred na takav način, trebamo ga neprestano premišljati i preoblikovati. Još uvijek odzvanja Isusov trajni poziv svima na obraćenje. Povratak u Božji očinski zagrljaj poslije nego smo se udaljili od njegove i naše kuće. To je povratak u život obitelji s logikom bratske i uzajamne ljubavi koja uklanja svako sebeljublje i individualizam, čime zadobivamo istinsku osobnu slobodu jer smo sposobni «držati se za ruku» i «istrošiti se za druge». Bog svakoga od nas ispituje i od svakoga traži osobno zalaganje u stvaranju zajedništva. Ako to prihvatimo, priznajemo Boga kao Oca, a same sebe kao njegove sinove i kćeri. Nismo ljubljeni jer smo dobro, bili bismo omraženi ako bismo bili zli. Ljubljeni smo besplatno. Ljubav je besplatna ili nije ljubav.