Mnogi se među nama danas pitaju zbog kojeg se razloga trebaju ispovijedati. Uvjereni su da Bog oprašta i bez ispovijedi i da se može vlastiti grijeh priopćiti Bogu i bez svećenika. Poznato je da Bog oprašta grijeh i bez ispovijedi. Bog nije vezan na ispovijed. Bog oprašta uvijek. Njegova se ljubav koja oprašta može kušati ako se sluša ili meditira njegova Riječ, ako se u molitvi vlastita istina stavi u njegovu ljubav.

Pitanje ispovijedi ne odnosi se na Boga i kako on oprašta, nego na koji način mi ljudi možemo povjerovati u njegovo oproštenje. Obred pomirenja nadasve želi pomoći nama kršćanima da znamo vjerovati u oproštenje i da imamo iskustvo oproštenja. Unutar nas ljudi postoji nutarnji glas koji nam zabranjuje prihvaćanje Božjeg oproštenje, a ni sami sebi ne želimo ili ne možemo oprostiti. Ako smo napravili neki teški grijeh, osjećamo da ne možemo biti prihvaćeni, da nismo dostoji oproštenja. Veoma često ohrabrujuće riječi prijatelja ne uspijevaju osloboditi nas od tog osjećaja. Nužan nam je obred koji nas gura u dubinu nesvjesnoga i ukloni prepreke koje zaustavljaju našu vjeru u oproštenje. Nama se čini da, zbog grijeha, između nas i Boga postoji zid koji nas razdvaja. Sakrament ispovijed obara taj zid koji nas odvaja od Boga, od nas samih i od drugih. Očito je da je za naše zdravlje nužno mjesto na kojem mi može svjesno priznati vlastite pogreške, vlastite slabosti i govoriti o vlastitom grijehu i vlastitim osjećajima krivnje. S prijateljima redovito govorimo o našim pozitivnim snagama i našim postignućima, a šutimo o vlastitom grijehu. Mogućnost da se govori o svemu, i upravo i o našem grijehu, istina je, daje nam osjećaj slobode, ali dijalog o našem grijehu uspjet će samo ako raspolažemo okvirom koji nas štiti, mjestom u kojem ne bivamo osuđeni i gdje smo međutim bezuvjetno prihvaćeni. Danas su nadasve ta mjesta terapija i ispovijed. Tko ne može govoriti o vlastitom grijehu u vlastitoj intimi neprestano ga muči strah da bi netko mogao otkriti njegove pogreške. Govoriti o vlastitoj krivnji oslobađa od tog straha. Obred ispovijedi je važan da nadvladamo u dubini nesvjesnoga naše manjkavo nepovjerenje u odnosu na oproštenje. Ispovijed prenosi oproštenje Božje na takav način da može stići i u dubinu našega srca. Sakrament pomirenja utječe na našu psihu dublje od riječi koji se obraćaju pameti ili osjećajima. Sakrament pomirenja dotiče naše srce da mi u dubini svoje duše možemo vjerovati u oproštenje i osjetiti oslobađajuću snagu: "Sinko! Kćeri! Otpuštaju ti se grijesi" (Mk 2,5.11).