Često se iz svećeničkih usta čuju tužaljke da moderni čovjek nema osjećaja za krivnju i grijeh. S time se veže i smanjeno prakticiranje sakramenta ispovijedi. Zasigurno današnji čovjek ne pokazuje razumijevanje za tradicionalno shvaćanje grijeha kao prekršaj zapovijedi. Danas zapovijedi nisu tako jasne kao u prošlosti. Mi se današnji ljudi, u nekim područjima ne osjećamo krivima: politika, gospodarstvo, znanost. Ako bacimo oko na modernu literaturu ona na nemilosrdan način prokazuje gdje smo mi u krivnji. Mi smo krivi ako ne prepoznajemo stvarnost onakvom kakva ona jest, ako ne slijedimo druge. Mi postajemo kriv ako ne preoblikujemo društveni odnos po inerciji, lijenosti misli i nedostatku hrabrosti. Svijet tržišnog gospodarstva osuđuje nas na proizvodnju, na uspjeh i potrošnju i gura nas u krivnju a da on to i ne primjećujemo.
U sebi i oko sebe možemo uočiti manjak stvarne krivnje i osjećaja krivnje. Mnogi osjećaji krivnje ne označavaju istinsku krivnju, nego su izricanja nedostataka jasnoća i povjerenja u same sebe. Mnogi se osjećaju krivima jer ih njihov super ja osuđuje. Usvojili su zapovijedi i vrednote roditelja do te mjere da ih se ne uspijevaju osloboditi te kušaju silan osjećaj krivnje. Netko tko je u djetinjstvu bio prisiljavan na neprestani rad, može imati osjećaj krivnje ako si dopusti malo odmora, premda kuša nešto ugodnoga i lijepoga. Drugi se osjećaju krivim ako ne uspiju zadovoljiti očekivanja drugih: bračnog druga, zaručnika, roditelja, kolege s posla, gvardijana, župnika, biskupa,…
Neki se osuđuju zbog osjećaja mržnje i zavisti koju osjećaju unutar sebe. Kažnjavaju se osjećajima krivnje ako uočavaju agresivnost unutar sebe. Umjesto da prihvate agresivnost, uključujući je u svoj život, okreću je protiv sebe.
Budući da su osjećaji krivnje uvijek malo ugodni, mi smo razvili brojne mehanizme da ih izbjegnemo. Jedan od češćih načina da ih ne prihvatimo sastoji se u njihovu projiciranju na druge, na pojedince, skupine ili strukture. Mi se branimo od osjećaja krivnje jer ruše našu idealnu sliku i jer nas isključuju iz zajednice. Priznanje vlastite krivnje prijeti temelju našega života i bila bi „radikalna prijetnja našem ljudskom postojanju“. Tako je lako shvatiti motiv zbog kojega olako prebacujemo našu krivnju na druge. Takvo ponašanje ipak vodi ukrućivanju života pod oblikom prisile na ponavljanje, na neosjećajnost i na apatiju. Osjećaji krivnje prebačeni na drugoga izražavaju se u pokazivanjima srdžbe, straha, nervoze i tvrdoglavosti. Na kraju, gubitak osjećajnosti u odnosu na istinski krivnju, jednak je gubitku ljudskosti.