Ako mi ljudi više ne osjećamo mogućnost krivnje, tada više ne zamjećujemo svoju životnu dubinu postojanja, ono što je istinito u nama i ono što nas razlikuje. Gubimo svoju slobodu i odgovornost. Ako izgubimo svjesnost krivnje, zlo se u nama ne izražava više kao nečista savjest, nego kao rašireni strah ili depresija. Umjesto osjećaja krivnje, muče nas strah od promašaja i depresija.Mi postajemo krivi kada odbijamo gledati u oči vlastitu istinu. No, postoji i krivnja koja je skoro nužna i kojoj mi ljudi ne možemo pobjeći.
Samo neka osoba ekstremno nevina i lišena svijesti može misliti da je sposobna pobjeći grijehu. Ne možemo si dopustiti djetinjaste obmane. Trebamo poslušati stvarnost i ustvrditi da nedostatak svijesti o krivnji, ne samo da je neki izgovor, nego da sačinjava jedan od težih grijeha. Krivnja je šansa za otkrivanje vlastite istine, gledanje u dubinu vlastitoga srca i tamo, u toj dubini, pronaći samoga Boga. Naša se zadaća sastoji u tome da prihvatimo svoju tminu i s najvišom poniznošću i svoju krivnju. To ne znači opravdavanje te stvarnosti ili pozivanje na krivnju, nego je riječ o utvrđivanju onoga što se neprestano događa. Ako odvažno pristupimo vlastitoj krivnju, ona nas ne ometa na našem putu prema postizanju svijesti. Sučeljavanje s krivnjom traži također moralno djelovanje. Biti svjestan krivnje istodobno zahtijeva da nešto u nama postanje preobraženo i poboljšano. Ono što ostaje u nesvjesnome, nikada se ne mijenja. To nam je veoma poznato. Samo ako smo svjesni nečega možemo se s time sučeliti i mijenjati se. Svjesnost krivnje može dakle ponuditi jaki moralni poticaj. Bez svjesnosti krivnje nemamo nažalost nikakve moralne zrelosti i nikakvog proširenja duhovnog obzorja. Iskustvo vlastite krivnje može tako označiti početak nutarnjeg preobraženja, nutarnje promjene.Spontano se nameće pitanje kako odvažno pristupiti vlastitoj krivnji. U nama se mogu začeti dva nagnuća: ono koja nas nuka na okrivljavanje i ono koja nas potiče na opravdavanje. Ako se okrivimo, iskida nas osjećaj krivnje i sami sebe kažnjavamo. Previše dramatiziramo naša krivnju i nedostaje nam nužna udaljenost u odnosu na našu krivnju. To podcjenjivanje vlastitoga ja, vrlo često je vrlo malo stvarno i ne odgovara stvarnosti. U takvom stanju smanjuje se naša iskrena samokritika i preuzimanje vlasite odgovornosti. Odbijanjem prihvaćanja vlastite krivnje, vodi nas uranjanju u aktivizam. Ne uspijevamo podnijeti šutnju. Ne želimo se sučeliti sa samima sobom. Dobro bi nam došlo malo poniznosti i hrabrosti da prihvatimo vlastitu ljudskost i blizinu zemaljskim datostima.