Mi kršćani katkada koristimo ispovijed kako bismo pobjegli od vlastitih krivnji. Želimo ih se što je brže moguće osloboditi preko ispovijedi bez sučeljavanja s krivnjom. To nije zreo način odnosa prema krivnji. Ispovijed oslobađa od krivnje samo ako otvoreno promatramo samu svoju krivnju. A da bismo krivnju mogli otvoreno promatrati, potrebno nam je pribjeći sjećanju. Potrebno je prizvati u pamet situaciju u kojoj smo počinili grijeh ili na što smo reagirali s osjećajima krivnje. Sjećanje će nas dovesti do pojave negativnih osjećaja, ljutnje i srdžbe prema samima sebi ili prema onome tko nas je ranio, nanio bol, razočarao, ražalostio.

Nije nam moguće pobjeći tim negativnim osjećajima koje na drugi način ne možemo promijeniti. Bez te raspoloživosti poštenoga, odvažnog pristupa vlastitom grijehu nije moguće razvijati se, obratiti se, promijeniti se. Nastavljamo se vrtjeti oko vlastitih osjećaja krivnje. Na taj način ispovijed neće biti istinska ispovijed, nego samo učvršćenje vlastitoga grešnog ponašanja. Obraćenje zahtjeva poseban rad na sebi. Premda se religiozna metoda s kojom se sučeljavamo s grijehom sastoji u stavljanju krivnje u Božje ruke, okretanju pogleda prema milosrdnom Bogu, vjerovanju u oproštenje koje oslobađa od krivnje, sve nas to ipak ne oslobađa od rada na samima sebi. Mi možemo staviti u Boga samo krivnju koju svjesno gledamo i priznamo i u kojoj se ponizno susrećemo sa svojom istinom. Naša je zadaća da svjesno uočimo svoj grijeh i razaznamo u njemu prisutne sukobe. Oproštenje je besplatni Božji dar. Ne možemo ga zaslužiti niti ga možemo steći. Mi samo možemo prihvatiti taj dar. Jedini uvjet prihvaćanja tog dara je taj da u Boga položimo svoje prazne ruke i u njima svoju istinu. Ne trebamo suditi same sebe. Bog je sudac koji stoji sučelice nama. A mi s psalmistom molimo: „smiluj mi se Bože po milosrđu svome!“. Nije na nama da iznesemo sud o samima sebi. U sakramentu pomirenja ne možemo biti, istodobno, optuženici i sudci. Mi smo u ispovijedi pred Bogom da se optužimo za svoje grijehe, ali isto tako i da ispovjedimo njegovu pravednost i njegovo milosrđe. Kada se iskreno ispovijedamo otvaramo vrata Duhu Svetom koji u nama stvara pravedno držanje srca. Naša je ispovijed dobra ako smo pažljivi na Božje milosrđe. Tako izbjegavamo držati pogled na samoj optužnici naših pogrešaka. U ispovijedi stavljamo na vidjelo ono što smo učinili zloga. Tako s odmakom doista predajemo sve Bogu. Činimo dobro sebi oslobađajući se svih naših grijeha.