Svemir i sve što postoji podložno je razvoju. U tom svemiru su bića, kruna stvorenja, mi ljudi. Ali ni mi u svemiru nismo dovršeni. Energija svega koja se u nama skuplja, živi u našoj svijesti kao san, nada, čežnja i nemir. Nitko od nas ljudi ne može spriječiti otvorenost postojanja prema Beskonačnome. Nitko od nas ne može pobjeći od potajne želje da izađemo iz uskoće svoga vlastitoga života. Pravo naše ljudsko rađanje još je uvijek u tijeku. Mi smo ljudi dugo rađanje. Dovršenje našega očovječenja još nam uvijek predstoji. Mi se moramo, prema Isusovim riječima, „nanovo roditi iz vode i Duha“ (Iv 3,5). Očovječenje neizmjerno nadilazi samo sebe. Trebamo slobodno odbaciti manje, da bismo steklo vrjednije.

Jesmo li ikad ovako razmišljali: Bog nije htio ostati samo Bog. Zato je stvorio nas ljude, koji ga možemo spremno primiti. Zato mi ljudi postižemo svoj potpuni smisao tek kad postanemo Božja posuda, tj. oni koji će se dati ispuniti Bogom. Moguće je da smo se koji put zapitali zašto je Bog postao čovjek. Tim nevjerojatnim činom Bog nam pokazuje za što je sve sposoban. Može sam sebe učiniti posve drugim: čovjekom kao što smo mi, ne prestajući biti Bog. A mi u njemu možemo postato oboženo očovječenje.

Zamislimo da smo dijete u majčinoj utrobi i da možemo svjesno doživljavati da će se uskoro dogoditi naše rođenje, da se moramo rastati od zaštićenosti i topline, od zbrinutosti majčina krila i roditi se u svijet koji nas odvaja od svega što nam je poznato. Doživljavamo bol rastanka. Naš život zna za bol rastanka, poznaje tisuću rastanaka... Svaka promjena traži rastanak. I samo ako uspije rastanak, možemo se uistinu uspustiti u novo... Tko se nikada nije rastao od svoga djetinjstva, uvijek će imati djetinje želje u odnosu na svoju okolinu.

Mi ljudi postajemo riječ koju slušamo. Ta riječ ima moć roditi nas na puni ljudski život, nakon što nas je majka rodila kao dojenče. Slušanje Božje riječi čini nas slobodnim i odgovornim ljudima, sposobnima ući u dijalog s Bogom. Stupanj naše zrelosti i slobode dolazi nam od poznavanja i ispunjenja Božje volje. Ima ljudi koji nisu odrasli i slobodni, nego uvijek ostaju maleni, samo u dijalogu s vlastitim potrebama. Nismo li mi, moderni ljudi, pod prislom potrošnje kao vječno dojenče koje viče za bočicom, pa i kad smo odrasli ljudi koji tobože vodimo svijet. Nismo li svi mi, uključeni naši političari, gospodarstvenici, sindikalisti, učitelji, nastavnici, odvjetnici, sudci, liječnici, svećenici, pomalo vječna dojenčad koja razgovaraju samo sa svojim djetinjim potrebama, trčimo neprestano za svojom cucom, bočicom? Uvijek se vrtimo samo oko sebe i svojih sitnih potreba. Zgrčeni u same sebe. Nesposobni smo ući u dijalog s Bogom i drugima pa se slobodno i odgovorno brinuti za svijet. I tako ostajemo nesposobni ostvariti Božji san, biti ljudi nanovo rođeni odozgor i postati vidljivi Božji san kako ga je ostvario Isus Krist.