Danas mnogi ljudi žive kao u „tamnoj noći“. Neki se osjećaju kao okruženi željeznim oklopom, koji im uzima prostor za disanje i njihov osjećajni svijet stavlja na led, tako da ni za što više nemaju interesa. Neki ljude sebe doživljavaju kao uronjeni u svijet gorčine, koja im zagorčuje svaku radost. Neki se osjećaju iznutra prazni i sagorjeli, izgubili su svaku radost za molitvu, za Crkvu, za bogoslužje, za Boga i svoje pravo stanje skrivaju ispod neprestana gunđanja i ispod kritiziranja svega i svačega. Kod mnogih ljudi podiže se podzemna voda straha i prokapljuje kroz sve pukotine i udubine mišljenja i osjećanja. Oni doživljavaju svoj život kao odsječen, kaotičan, nesređen, ugrožen, besmislen. Nije malo ljudi koji su u neprestanom bijegu da zagospodare svojim depresivnim osjećajima. Nižu doživljaj na doživljaj, termin na termin, podižu znanje i moć, imetak i ugled, a ipak žive kao gonjena divljač. Niz tama, tamnih noći, beskrajno se produljuje.

Koja nam slika ili slikovita riječ pada na pamet za našu potištenost? Kako bismo slikovitom riječju izrazili svoju nevolju?

Tame spadaju u život kao noć u dan. Upravo kad nastupe novi razvojni koraci, osjećamo se tjeskobni i uznemireni kao kod poraođajnih boli, kad se novi život probija na svjetlo.

Teško je podnijeti takva stanja. Ivan od Križa vidi „tamnu noć“ kao Božje sredstvo da pročisti našu vjeru. Dijete u tami više poseže za očevom rukom i daje se voditi: „Započnu li ljudi naime put kreposti, naš Gospodin ih želi povesti kroz ovu tamnu noć do božanskog sjedinjenja; ali oni ne napreduju. Ponekad ne žele ući u tamu, niti se daju uvući. Ponekad to ne shvaćaju, a nedostaje im i prikladnih i iskusnih vođa da ih povedu na vrh“ (Ivan od Križa).

Bi li tame moga života mogle postati porođajne boli?

„Bog dolazi k nama u tami noći. I što mu se više otvorimo, to dublja će biti noć. Vidjeti Boga znači vidjeti nekoga tko je nevidljiv. Prihvatiti Boga znači prihvatiti Njegovu skrovitost. Dopustiti si od Boga biti obdaren znači dati se oviti tamnom noći“ (W. Repges). Sam Bog nas vodi od straha do povjerenja, iz tame u svjetlo, jer sredina noći je početak dana.

Ako se ne usudimo putovati držeći Boga za ruku, koju ćemo drugu ruku izabrati? Može li nas Bog odvesti na stranputicu? Možemo li više vjerovati vlastitom, ograničenom vidu i pogledu nego njemu koji ima cjelovit pogled nad čitavim našim putovanjem? Nije li smiješno misliti da nam nešto nedostaje, da nam netko ili nešto može zapriječiti put? Bog točno zna što mi trebamo, i sve što on daje prilagođeno je do u najsitniju pojedinsot našoj potrebi. Ako vjerujemo da Bog sve vodi, ne možemo nikad biti razočarani, potišteni, frustrirani, ne zato što bi ono loše moglo biti dobro, nego jer je naš život prožet Božjim ozračjem.