Iskusili smo da glazba mekša srce, sređuje njegovu zbrkanost, oslobađa ga grčevitosti i tako stvara preduvjete za djelovanje Duha u duši koja je ranije uzalud kucala na neumoljivo zatvorena vrata. Dapače, sasvim tiho i nenasilno glazba otvara dušu. Nakon navještenja Marija kreće na put k Elizabeti kroz Judejsko gorje. Kad se te dvije trudne žene susretnu, Marija spontano usklikne, pjeva Hvalospjev, melodiju svoga života, svoj: Veliča duša moja Gospodina, i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju. Svakomu od nas dana je ta nezamjenjiva melodija života. Ponekad glasnija, ponekad tiša. Ponekad kao da je sasvim umuknula, ili smo je ušutkali. Ne vjerujemo više u njezin zvuk, ili smo je nadglasali, jer bismo radije plesali prema nekoj drugoj glazbi. Ali, želimo li prihvatiti božanski napjev u svome životu, moramo i sami igrati. Osluškujmo svoj život. Koju melodiju svira moj život? Možda nam u svijest dolaze kitice neke pjesme, psalma ili neka riječ koja se provlači našim životom kao misao vodilja. Naš život dolazi do suglasja ako slušamo „božanski napjev“ i u nj se zanesemo kao Marija.

Ali to nam je u svakodnevnom životu jako teško. Bolnim nam se čini kao rađanje, kad se trebamo prepustiti orkestru Božjega stvaranja. No, uspije li nam, ako se i sami podvrgnemo velikom dirigentu, ako nam uspije zanijeti se u volju Božju, osjetiti ćemo nešto od onoga sklada, od otkupljenja i ispunjenja koje nam je Bog obećao; jer naša sreća je u ispunjenju Njegove volje. Da Njegovoj volji oslobađa naše ruke i srce zaokupljenje brigama vlastite volje. Posreduje nam već sada predokus novoga stvaranja, kad se dovrši u zajedničkoj igri s Bogom u radosti i u zahvalnosti. I mi ćemo kao psalmist pjevati: „Okrenuo si plač moj u igranje... Zato ti pjeva duša moja i neće zamuknuti: Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te slaviti“ (Ps 30,13).

Gdje nismo u suglasju s „velikim dirigentom“, nego plešemo kako mi sami sviramo? Ili plešemo po melodiji mnogih stvari koje nam priječe radost: gubitak dragih ljudi, gubitak časti ili zdravlja. Ako se radujemo u Gospodinu, ne možemo ni u kojem slučaju biti lišeni te radosti. Sve drugo čemu se radujemo, promjenljivo je, hlapljivo i lako podliježe mijeni. Radost koju osjećamo zbog života, zbog doživljaja ljepote u umjetnosti ili u stvaranju, ima šire obzorje. Svime nam time u konačnici obdaruje Bog. I svaki doživljaj radosti sadrži obećanje neuništive i trajne radosti. I samo ako radost doživimo u svjetlu tog obećanja, možemo u njoj u potpunosti uživati, bez straha da će nam biti oduzeta, jer je Isus pobijedio.

Zato mi kršćani trebamo, koliko god je moguće, prestati biti tužni, ne otkupljeni. Svoju kršćansku vjeru možemo naviještati drugima samo ako smo već otkupljeni, spašeni, a time i radosni jer pripadamo Bogu.