Svijet je pun poruka. I svaki čovjek šalje poruke. Kad smo žalosni, kad su nam usta iskrivljena u grimasu, kada se došuljamo ili pokunjimo glavu, kao da svojim ponašanjem kažemo: zar ne vidite kakao nam je loše? Imajte za nas smilovanja, pobrinite se za nas. Kada smo radosni, kada smo uspješni, podignemo visoko glavu i dolazimo, predstavljamo se kao pobjednici. Naša poruka tada glasi: Pogledajte! Sa svime se možemo nositi. Mi smo gospodari svoga života. Mi smo jaki. Kad šmugnemo kao miševi, kad izbjegavamo ljude, pazimo da nas ne vide i da se s njima ne susretnemo, već izdaleka dovikujemo: Molimo vas, s nama ne razgovarajte, nema nas tu, poštedite nas.

Koja je poruka koju mi često bez riječi šaljemo? Zašto šaljemo ovu poruku? Što hoćemo postići ili izbjeći? Jesu li naša raspoloženja jedina datost s kojom hodimo ovim svijetom? A vjera. Računamo li s Bogom, s njegovim Duhom. Utječe li vjera na naša osjećaje, raspoloženja, poruke? Vjera treba zahvatiti našu povijest da bismo se rodili kao otkupljeni, oslobođeni, solidarani i dobri ljudi. Nužno nam je stati s našim raspoloženjima i porukama pred Boga i čuti što će nam On možda reći u vezi s time. Mi smijemo živjeti u sigurnosti naše vjere da to što Božji Duh skrovito u nama čini, donosi svoje plodove u Božjem kraljevstvu.

U svjetlu vjere mi smo živa Božja poruka, Njegova slika i prilika, Njegova ljubljena kći, Njegov ljubljeni sin. Još više: jedno tijelo, jedan duh s Kristom, s Njime povezani nerazorivom ljubavlju. Pavao piše Korinćanima: „Vi ste, očito, pismo Kristovo..., napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima“ (2 Kor 3,3).

Što tješnje s Bogom živimo, to ćemo više biti i za druge ljude poruka pouzdanja i nade, dapače, poruka nepobjedive duboke radosti. Takvi su poručitelji danas postali rijetki, kao da je vjera izgubila snagu „radosne vijesti“. Mi primamo Božjega Duha i bivamo prihvaćeni kao Božja djeca, kao Isusove sestre i braća. Tako naš ograničen, prolazni život nadilazi sebe. Darovano nam djetinjstvo Božje znači udio na krvotoku života trojedinoga Boga, Boga ljubavi, zajedništva, srdačnosti. Doista se smijemo nadati da se Bog u nama želi nastaniti, i da ga mi trebamo donijeti u svijet. U Isusu nosi, ne samo Bog čovjeka, nego i čovjek nosi Boga. I mi smo ljudi pozvani nositi ne samo čovjeka nego i Boga u sebi. Ako budemo imali hrabrosti i vjere to će se i dogoditi. Treba nam postati jasno da mi trebamo ne samo izbjegavati, gnjaviti druge svojom mrzovoljom ili ih ometati u njihovu zadovoljstvu i radosti, nego da također moramo, koliko god je moguće, nastojati razvedravati druge svojom srdačnošću. Ovo tim više što mi pravu kršćansku vjeru nećemo nikada moći drugima učiniti dragom i vrijednom a da sami ne budemo zadovoljni, srdačni prema ljudima i u duši vedri.