Što se događa s kulturom koja sustavno zanemaruje jezik oproštenja? Što će se dogoditi našoj kulturi ako se više s ni jedne strane ne čuju riječi: „Opraštam ti!“? Svijet bez riječi oproštenje je tvrdi, kruti svijet. Mi se ljudi neprestano i svugdje nalazimo pod osudom, okruženi tjeskobom i nadahnuti nepovjerenjem u odnosu na druge. Već se u početku osjećamo ispitivanima, osuđenima,...

Mi sudimo jedni druge. Roditelji sude vlastitu djecu. Sinovi sude vlastite roditelje. Nastavnici, u svojim razredima, daju sudove o svojim učenicima. Učenici, za vrijeme odmora, iza leđa svojih učitelja, čine iste osude. Uočavamo nemir, tjeskobu, lošu savjest, sumnju u odnosu na vlastite sposobnosti i imamo neprestani osjećaj krivnje. Sud nas razara i iznutra. Započimamo osuđivati same sebe, svoj odgoj, svoj rast i sve istancije u svome životu: roditelje, odgojitelje, odgojnoobrazovne ustanove, društvo, Crkvu, pa i samoga Boga. Što doista možemo reći različito ako ne da smo promašaj i nesmiljeno osuđeni?

Listamo li novine ili pogledamo li dnevnik, što čitamo ili čujemo. Ne čujemo ništa osim priče o korupciji, izdaji, laži, kleveti, ratu, atetntatu, provali, ubojstvu,... Nitko ne izlazi čist. Riječ oproštenje, a da ne govorimo o pomirenju, ne pojavljuje se na ustima nikoga. Ne možemo nijekati postojanje sličnoga svijeta. Ponekad nepovjerenje i sumnjčavost uzimaju patološke razmjere. Svi mi koji smo proizišli iz toatalitarnog režima, veoma često ne znamo u koga se još možemo pouzdati, premda je režimski sustav pao prije tridesetak godina. Tko se ispričao onima o kojima su lažno govorili, činili im zla, ubijali ih, priskrbili im osude, zatvore i gole otoke? Tko se ispričao u hrvatskom narodu za sve žrtve rata i poraća? Zahtjev oproštenja je nesumljivo velik. Ne možemo sumnjati da upravo takvo pitanje, premda prigušeno, odzvanja danas u dubini mnogih srdaca. Postoji doista svijet bez otvorenosti oproštenju, ali nije to cijela stvarnost. Trebamo biti hrabri i nastaviti razlučivati. Ne smijemo pobrkati dobro i zlo, istinsko i lažno, istinu i laž. Istina je naša sudbina. To je borba. Ponekad tvrda borba. Ali, vodi nas ljude istinitosti koja u sebi nosi vedrinu zahvaljujući ponovno postignutoj istini. Svaki odrasli pojedinac je u stanju sam razlučiti ono što je istinito od onoga što je lažno, ono što je pravedno od onoga što je nepravedno.

Taj trenutak istine zahtijeva strpljivost i vježbanje u poznavanju samoga sebe. Prije stizanja do oproštenja, mi se trebamo držati na vasltitim nogama u istini, unutar svakog odnosa.