Srce Isusove poruke je govor o Božjem sudu na drukčiji način. Bog, prema Isusu, zasigurno poznaje grijeh kao takav, bez daljnjeg optuživanja. On besplatno oprašta, bez obzira na naše kreposne napore ili naše dobre nakane. Bog anticipira na radikalan način, oprašta sve, pa i ono što ne možemo naknaditi.

Kod Mateja nalazimo veliku prispodobu o oproštenju, u kojoj Isus pripovijeda Petru koliko puta treba oprostiti svome bratu: možda sedam puta? Isus pokazuje kako djeluje Bog. Kada kralj, u prispodobi, čuje prosnu molitvu svoga sluge koji traži milost, duboko je potresen i sav mu dug oprašta. Bio je to ogromni dug. Milijarde eura danas. Isus kaže da je taj kralj Bog. I kako bismo djelovali mi kada bismo trebali oprostiti dugove našoj braći i sestrama, u svjetlu onoga kako Bog besplatno oprašta dugove svima nama?

Na taj način Isus upućuje istodobno uzjamanost iskustva oproštenja. Nitko ne postiže oproštenje ako nije u stanju sam oprostiti i obratno. Ako prestanemo osuđivati i znamo opraštati nedostatke drugih, prihvaćeni smo od Boga i on nam oprašta. Isus svaki put naglašava nezamislivu nejednakost između besplatnoga Božjeg oproštenja neizmjerljivoga grijeha i našeg oproštenja veoma malih dugova (nekoliko stotina eura, u jeziku prispodobe, u odnosu na miljarde). U prisodobi o trunu i brvnu nailazimo na istu suprotnost. Radije bismo izvadili trun i oka nekoga brata ili sestre, nego brvno iz vlastitoga oka.

Pouka o uzajamnom oproštenju je prisutna i u molitvi Očenaša koju nam Matej donosi u srcu govora na gori. Ta je molitva razlog evanđelja, u konačnici, čitavo evanđelje. Mi tražimo oproštenje ali smo dužni odmah oprostiti. Inače nismo dostojni velikoga oproštenja, dodaje odmah evanđelist u susljednim rečenicama.

Nitko ne ulazi u Kraljevstvo oproštenja ako nije naučio slomiti svoje srce koje sudi. Ako se zatvorimo toj uzajamnosti, riskiramo ostanak van spasenja i pomirenja s Bogom. A to je zapravo jedincati neoprostivi grijeh. Tvrdoća srca koje ne prihvaća Duha Svetoga. Doista, primiti oproštenje ili prihvatiti Duha Svetoga u vlastiti život, dva su lica iste stvarnosti. Daruj svoju krv i primi Duha svetoga, govorili su oci pustinjaci. Dati svoju krv nije različito od davanja samoga sebe i od odricanja od vlastite pravednosti. Samo tada Božji Duh silazi na nas i olakšva naš život u oživljujućem savezu s Bogom, jer nama je darovana mogućnost da odriješimo grešnika od njegovog grijeha, oslobađajući ga od svakog tereta prošlosti.