Život nam ponekad može prouzročiti strašne rane. To nam se može dogoditi već u našim prvim pokazivanjima, u majčinom krilu ili u prvim godinama života. Zna se dogoditi seksulana zloupotreba od najbližih. Kako nastaviti živjeti? I što znači oproštenje u tom suznačju? Kako možemo živjeti ozračje pomirenja poslije pada totalitarnog režima, kada suradnici tog režima sada djeluju u istoj društvenoj i političkoj zajednici? Pomislimo na trenutak na genocid i ratne zločine koje smo nedavno doživjeli u domovinskom ratu. Kako je moguće gledati narodu u lice, vidjevši same osobe koje su učinile ratni zločin? Kako je moguće silovanoj ženi na ulici vidjeti lice svoga silovatelja? Što znači poljubac mira u sličnom suznačju? U tom suznačju nije dobro reći ili napisati nikada oprostiti i nikada zaboraviti, niti je inteligentno odmah izreći riječ oproštenje. Nužno nam je proslijediti malenim koracima, pod vodstvom onih koji nisu diretkno uvučeni u sukob. Dobra je stvar djelovati posredstvom prikladne ljestvice. Potrebna nam je stupnjeviti oblik kako bismo došli do djelotvornog pomirenja.

Počesto izričaj „ja ti opraštam“ je previše zanosan i štoviše napadan. Ponekad trebamo poštivati i mudrost prekopavanja prošlosti. Možemo započeti s neupisivanjem zla u vlastitom srcu. Ovo je puno stvarnija mogućnost nego govor o oproštenju. Ako ne mislimo na zlo u svome srcu, ono postaje vidljivo u našem djelovanju: u stanju smo dati drugome bolje u simboličnim činima. Velikodušnost može ponovno kraljevati u našem srcu i nekom zrelijom izričaju. Tada ćemo se ponovno prisjetiti Isusovih riječi kada Oca nebeskopg opisuje kao onoga koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrijma i da njegova kiša pada na pravednike i grešnike. Svi smo mi pozvani na tu granicu, ne po nama, nego snagom uvjerljive odluke da je Bog u Isusu djelovao na taj način sa svima nama. Pomirenje u svojem djelatnom obliku uvijek nosi pečat nas ljudi i Boga. Bez našega punog pristanka to ispunjenje ne ulazi nikada prisilom, nego ono se tek iz Boga u nas prelijeva. Na tome možemo samo biti zahvalni Bogu. Tako naše oči mogu vidjeti da je ispunjena Božja volja, „kako na nebu tako i zemlji“.

Ljubav koja je u nebu između Oca i Sina, želi biti među nama ljudima na zemlji. Jedino tako smo braća i sestre međusobno. Na taj način se ispunja Očeva volja, dolazi njegovo kraljevstvo, sveto je njegovo ime i svi možemo radosno klicati: Oče naš.