NASILNI POPUT NEBA (Mt 11,11-15)

Ivan Krstitelj je krstio Isusa. On je najveći rođen od žene. Ipak Ivan pripada starim vremenima. Tko je u Božjem kraljevstvu, tko se otvorio Isusu Kristu, veći je od njega. On nije samo svjedok ili navjestitelj kraljevstva, nego je dionik samoga kraljevstva.

„Od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe“. Isusova rečenica je i ostaje tajanstvena. Oduvijek su se tumačitelji ljutili na tu rečenicu. Prvotna je Crkva shvatila tu rečenicu u asketskom smislu. Priskrbljuju sebi kraljevstvo nebesko oni koji uporno rade na sebi, koji obećavaju da se odriču idolatrije i bore se s vlastitim strastima. Asketsko naprezanje je nužno, ali se kraljevstvo Božje ne može sveti na volju. Ne može ga se zaraditi vlastitim naprezanjem. Originalni smisao je doista drukčiji. Ivan je podnio nasilje sa strane Heroda. Svi oni koji navještaju kraljevstvo nebesko, Ivan, Isus, i njegovi učenici, podnijet će nasilje od onih koji se opiru tom kraljevstvu. Nasilne osobe, kao Herod i svi moćnici koji se opiru dobroj vijesti, željeli bi oteti to kraljevstvo drugima s nasiljem. Njihov otpor se usmjerava protiv kraljevstva Božjega. Ali Božja slava će se pokazati vrijednom. Isus u Ivanu predviđa vlastitu sudbinu i patnju koja će pogoditi njegove učenike. Istodobno pokazuje vlastitu postojanost u želji da služi kraljevstvu Božjem. S tom rečenicom želi osnažiti svoje učenike da se ne uplaše nasilja svijeta s kojim se trebaju suočiti. Kraljevstvo nebesko pripada siromasima, progonjenima, onima koji na sebi nose zlo, a ne čine ga. Oni su ponizni i baštine zemlju. Oni su nasilni u evanđeoskom smislu: toliko snažni da na sebi nose svako nasilje a da ne uzvraćaju, sve do pružanja drugog obraza. Pripadnici kraljevstva, sa svojim podnesenim nasiljem, proroštvo su Riječi: riječi križa. Dobro je „nasilnije“, snažnije od zla. Pavao veli: „Ne dajte se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21).

Trebamo postati „nasilni“ poput neba, ali ne zbog srdžbe i osvete, nego zbog sreće što smo pozvani. Ta snaga podržava sve druge naše stvarnosti. I onu da osnažimo sami sebe, da se žrtvujemo, da umremo starim navikama, da se rodimo po asketskim vježbama. Da, sve postaje moguće ako oslobodimo nepobjedivu sreću da nas Gospodin poziva da nam oprosti.

Oni koji kažu da su „pravedni“, ne mogu shvatiti sve to. Ali onaj koji zna da nije pravedan to naslućuje sa srećom, i zna da nije uljez u božansku dobrohotnost. Gdje se mi smještamo? (fač)