PAŽLJIVI NA ZNAKOVE (Mt 17,10-13)
U našem je povijesnom razdoblju na snazi ova kontradikcija: uz bok sofisticirane točnosti fizičara, napreduje prostački okultizam vračara; genijalni nas astronomi poučavaju o dobi svemira, a maštoviti nam astrolozi propovijedaju zamamljive sreće. Činjenica je da smo pohlepni za spektakularnim znakovima, onima koji proizvode zanesenjačke ili zastrašujuće sigurnosti. Tako smo se oslobodili napora razmišljanja ili djelovanja s krepošću. Bio je to problem naroda u Isusovo vrijeme. A to je i naš problem, siromašnoga naroda dvadesetprvog stoljeća.
Ilija, duboko pohranjen u sjećanje Izraela, čovjek čudesnoga odlaska s ove zemlje, san je naroda zaljubljenoga u fleš, odgovara našim zamišljenim figurama, vanzemaljcima, utvarama čije pojavljivanje neprestano iščekujemo. Ilija je onaj koji dolazi prije promjene, prije konačnoga Mesije. Umijeće preobražavanja u bajke najozbiljnijeg iščekivanja, jest kraj. Dopušta nam da se izuzmemo od promatranja stvarnih znakova događanja istine i pobjegnemo u sanjarenje.
Isus odgovara svojim učenicima da je Ilija već došao. Ne treba ga više čekati. Ilija je bio Ivan. Ivan, propovjednik pokore. Ali maštovito iščekivanje ne želi nikakvog Ivana. Želi se nastaviti hraniti bajkama. Mi možemo kao i pismoznanci reći: „Kada dođe Ilija, tada ćemo se ozbiljno staviti“. Isusa nam odgovara da je to prazno obećanje, jedan od načina kako odgoditi svako zalaganje.
U tom određenom smislu Ilija postaje simbol svih naših zahtijeva da se nešto dogodi i da nas navede da nasilno prihvatimo Boga. On je slika i svih naših odupiranja da prihvatimo Božju volju onakvu kakva jest. Previše smo iskusni u prilagođavanju njegove volje samima sebi. Mnogo manje smo vješti u hvatanju stvarnih znakova kada se pojave i kada nas ispituju u odnosu na njegovu volju.
Nemamo nikakve koristi od fantazija ili duhovne proždrljivosti. Ne smijemo zahtijevati da prije vjere trebamo kušati gorljivost, prije vjernosti unutarnju utjehu, prije služenja apostolski uspjeh, izjavljujući da nam Bog ipak treba dati uvjerljivu prethodnu obavijest. Tko tako čini, kaže sveti Ivan od Križa, gubi istinski duh pobožnosti, koji je stavljen u ustrajnost sa strpljivošću, da činimo samo ono što je ugodno Bogu. Bog se opravdano i ljubazno skriva našim fantazijama i našoj znatiželji jer da tako ne čini naša bi se duhovna proždrljivost beskrajno umnožila.
Bog-s-nama je naš put življenja. To je utjelovljena mudrost. Takvu mudrost želimo, da se ne bismo pred Njim pojavili nespremni, niti bogati fantazijama niti prazni. (fač)