Treća nedjelja adventa u kršćanskoj starini zvala se nedjelja radosti po početnim riječima ulazne pjesme: Gaudete - Radujte se!
Dobro znamo da se radost ne može kupiti; ne može se ni zapovjediti, ali mogu se stvoriti preduvjeti koji vode u radost u Gospodinu. Kršćaninova radost je unutarnja radost: ona je u srcu koje je pohodio Gospodin, koje je izliječio Gospodin, u srcu koje je, uz Božju pomoću, upoznalo pravi put kojim mu j ići.

Misna čitanja treće nedjelje došašća

Prvo čitanje:Iz 61,1-2a.10-11 
Radujem se u Gospodinu, radujem.

Čitanje Knjige proroka Izaije
Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje; proglasiti godinu milosti Gospodnje. Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom. Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam:Lk 1,46-50.53-54

Duša moja kliče u Bogu mojemu.

Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.

Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim.

Drugo čitanje:1Sol 5,16-24 
Duh vaš i duša i tijelo neka se sačuva za dolazak Gospodnji. 

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima
Braćo: Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo  – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za do­lazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Iv 1, 6-8.19-28 
Među vama stoji koga vi ne poznate. 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: „Tko si ti?“, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: „Ja nisam Krist.“ Upitaše ga nato: „Što dakle? ­Jesi li Ilija?“ Odgovori: „Nisam.“ „Jesi li prorok?“ Odgovori: „Ne.“ Tada mu rekoše: „Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?“ On odgovori: „Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’ – kako reče prorok Izaija.“

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: „Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?“ Ivan im odgovori: „Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.“ To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Riječ Gospodnja.

Razmišljanje u treću nedjelju došašća

Radost prepoznavanja i priznavanja. 2. nedjelja došašća (Iv 1,6…)

Ako bismo svetopisamskim čitanjima treće nedjelje došašća (ciklus B) tražili zajednički naslov, mogli bismo ih nasloviti kao radost prepoznavanja i priznavanja. Treća nedjelja došašća inače se slavi pod geslom: Radujte se! (Gaudete!).

Proroci su radosno najavljivali ispunjenje Božjih obećanja. Izaija izriče radost svoga poziva da može najaviti dolazak blagovjesnika ubogima, utjehu onima slomljena srca, dolazak onoga koji zarobljenima donosi slobodu.

Marija (u psalmu) izriče radost Božjega izbora. Tu radost dijeli s rodicom Elizabetom. Izriče je u svom hvalospjevu Bogu.

Sv. Pavao poziva na radost, zahvaljivanje i molitvu bez prestanka temeljeći to na vjeri da Bog ostaje vjeran svojim obećanjima.

Evanđelje izriče Ivanovu radost prepoznavanja Isusa i priznavanja da je Isus Spasitelja. Uputio je učenike da upitaju Isusa je li on Mesija ili da drugoga čekaju. Priznao je Isusa za Mesiju, Spasitelja, a onima koji su Ivana upitali tko je on kad nije Mesija, Ivan odgovara «glas koji viče u pustinji» da se ljudi priprave za dolazak Spasitelja, za dolazak Riječi Božje u tijelu, u osobi Isusa Krista.

Sv. Augustin u jednom od svojih govora lijepo razlaže odnos glasa i Riječi, tj. odnos Ivanove zadaće da bude «glas» i Isusa koji je Riječ Božja. «Budući da je teško razlikovati riječ od glasa, neki su Ivana smatrali za Krista. Mislili su da je glas Riječ». Ali Ivan je svojim glasom priznao Riječ, Riječ Božju – Isusa. Njegova riječ i glas bili su u suglasju.  

Sv. Augustin to uspoređuje s onim odnosom glasa i riječ u našem govoru. Gas nam služi da onu riječ koja se već mislima začela u našem srcu prenesemo do srca drugih. Zvuk glasa to omogućuje. «Kad druga osoba shvati značenje moga glasa, zvuka nestaje. Riječ koju ti zvuk donosi već ti je u srcu, a nije nestala iz moga».

Ivan Krstitelj je rekao: «On treba da raste a ja da se umanjujem».  To je priznanje. Potreba da rastemo, da budemo veliki, najveći, zavede nas. Mnogo je bilo samozvanih proroka, spasitelja. Zavodili su narod. Zato sv. Pavao kaže: «Sve provjeravajte!» No, prije toga kaže: «Duha ne trnite, proroštvo ne prezrite!». Ako ovaj potonji poziv sučelimo s pozivom da sve provjeravamo, možemo reći da sv. Pavao govori o važnosti prepoznavanja djelovanja Duha Božjega i priznavanja njegova djelovanja. 

Bog nam danomice šalje «glasnike», šalje ljude koji su svojim bićem «glas» koji govori o Riječi Božjoj, t. o Isusu. Prepoznati određene darove kod nekoga velika je milost Božja. To znači ne trnuti Duha. Ugasiti Duha može se na razne načine: lijenošću, otporom prema svakoj promjeni, stavom sveznadarstva, itd. To se može činiti vlastitoj djeci, susjedima, školskim ili radnim kolegama, bračnim drugovima - a ponajviše zavišću. Zavist nam priječi to priznavanje drugoga. Zavist je crna rupa života. Zavist je eutanazija života, ubojica života. Zavist je sotonsko djelo kojim je sotona uspio uvjeriti Adama i Evu da mogu biti kao Bog. Kaina je dovela do ubojstva brata Abela.

Lijek protiv otrova zavisti jest prepoznavanje djelovanja Božjega u drugim ljudima i po drugim ljudima, i priznavanje milosnoga djelovanja Duha Božjega drugima: prisjetimo se što kaže sv. Ivan Krstitelj: „Ja nisam Krist“; „"Dolazi jači od mene... On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem!"; i onoga što piše sv. Pavao Filipljanima: „Duha ne trnite!“ Prepoznavanje i priznavanje Duha požjega i njegova djelovanja unose radost i čuvaju nadu u ovom svijetu i vjeru u vječni život. (fbv)

************

3. nedjelja adventa B

            (Iz 61,1-2a.10-11 ; 1 Sol 5,16-24 ; Iv 1,6-8. 19-28)

Gaudete-pregate!

Evo nas u trećoj nedjelji adventa. Ova je nedjelja prožeta temom radosti,  zato se u prošlosti zvala Gaudete - nedjelja radosti zbog početnih riječi ulazne pjesme: „Radujte se u Gospodinu uvijek.“ Naveden je i razlog radosti: ”Gospodin je blizu.” Baš to advent i želi reći i tebi i meni i svakome od nas: Gospodin dolazi! On je blizu! Onaj tko ima otvorene uši i otvoreno srce, k njemu će doći i taj će imati razloga da bude sretan i radostan.

Radost bi trebala biti oznaka onih koji vjeruju u Isusa Krista. Vjera i radost trebale bi ići skupa. Ne smijemo zaboraviti da na Pavlovu popisu plodova Duha Božjega radost stoji na drugom mjestu, odmah nakon ljubavi. On kaže: Plodovi su Duha: ljubav, radost, mir (Gal 5,22-23). Prava se radost ne može naručiti, ali se kao i kašalj ne može  ni sakriti. Nije radost u neobuzdanom veselju, nije radost u raskalašenim zabavama i tulumima. To je prije bijeg od života, to je udaljavanje od prave radosti. Prava radost uključuje onaj istinski osjećaj ispunjenosti, osjećaj zadovoljstva kad si zadovoljan sa sobom, sa svojim poslom koji radiš, sa svojom obitelji za koju se žrtvuješ. To  nadasve uključuje da si vjeran svojoj savjesti, da osjećaš da je i Bog s tobom zadovoljan. To je onaj divan osjećaj: Bog me prati u mom poslu! On me blagoslivlje! Ja ne mogu bez njega. - Imati pravu radost u srcu, radost koja nije lažna, koja nije namještena, uključuje dosljednost u životu. To znači da ono što vjerujem, da to i živim.

Ima li u nama kršćanima prave radosti? Vide li je drugi na našim licima? Možda bi se svatko trebao pogledati u zrcalo i upitati se: Gdje je nestala radost iz mog oka? Zašto je umrla? To je i te kako povezano s vjerom. Mi u kršćanstvu znamo za svece. Nijedan svetac u povijesti Crkve nije bio tužni svetac. Svi su bili radosni ljudi, radosni jer su s Bogom bili duboko povezani. A kad vidiš neke kršćane kako su tužni i smrknuti - da se prepadneš!

Biti radostan ne znači ne vidjeti patnju, trpljenje i poteškoće s kojima se ljudi suočavaju. Vjernik nije na to neosjetljiv: nije on ni gluh ni slijep na svoje probleme ni na probleme svojih bližnjih. Toga je uvijek bilo i bit će. Zla, nepravde, bolesti i patnje bilo je i u Pavlovo vrijeme, vjerojatno više nego danas. Evo samo jedan podatak. Kad Pavao piše ove riječi, ne piše ih iz svog stana, ne piše ih iz hotela: Pavao piše iz zatvora!  On i u zatvoru, gdje je lišen svega, lišen slobode, ima razloga za radost. Njegova je radost: Gospodin je blizu ! On ga i u zatvoru osjeća sa sobom. Nije ga ostavio, nije ga zaboravio. Uskrsli je s njim! On je njegova snaga! To je vjera.

Prije nego li je ostavio našu zemlju, prije nego li je uzašao na nebo, Isus je kazao svojima: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ Zašto tako malo vjerujemo ovim Isusovim riječima? Zašto tako teško prepoznajemo njegovu prisutnost među nama ?

Nije li Isus puno puta i apostole prekoravao kako im je vjera slaba. Govorio im je: Ne budite zabrinuti! Ne budite turobni ni tjeskobni! Ako se Bog brine za ptice i šumsko drveće, koliko li će se više za vas brinuti, malovjerni!

Mi vjernici znamo za Providnost. U svijetu ne djeluje samo čovjek, u svijetu ne vrijede samo ljudski zakoni. Mi kršćani vjerujemo da Bog djeluje, vjerujemo da postoji Providnost. To uključuje ovo: Nije Bog samo na početku stvorio svijet i ustanovio zakone po kojima će se svijet razvijati. I gotovo! To bi značilo da je Bog digao ruke od svijeta. Nije tako! Postojao je u prošlosti jedan pokret koji je tako učio, a zvao se deizam. Jasno da ga je Crkva osudila. Vjera u Providnost znači: Bog i danas stvara svijet, Bog se brine za svijet, Bog i danas upravlja svijetom i ravna sa svim što je stvorio. On je i danas Otac koji voli svoju djecu, ne zaboravlja ih! Bog se nije odrekao svoga plana spasenja svijeta, i taj će se plan ostvariti usprkos svemu što bi se tom planu opiralo i suprotstavljalo. Kako je Bog naumio, tako će i biti.

Biti radostan to znači biti sretan čovjek. I kad bismo danas proveli anketu u kojoj bi bilo samo jedno pitanje: Tko je sretan? – vjerojatno bi bio najčešći odgovor: Sretan je tko je bogat! Tko puno ima, tko sebi može sve priuštiti. Ima jedna stara priča koja ovo opovrgava. Možda ste je i čuli, ali je dobro opet se prisjetiti. Evo te priče.

Jedan je kralj teško obolio. Njegov je osobni liječnik poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći ne bi li ga ozdravio. Donosio je lijekove sa svih strana svijeta, ali ništa nije pomoglo. Zdravstveno stanje je postajalo sve teže i kritičnije. Na kraju liječnik reče svom bolesnom gospodaru: „Kralju, ozdravit ćeš ako obučeš košulju sretna čovjeka.“ - I sluge su pošle u potragu za sretnim čovjekom. Dugo su tražili. Najčešće su pitali bogate, moćne i slavne ljude, i koga su god upitali: Da li si sretan čovjek'- čuli bi  negativan odgovor. Daleko sam ja od sretna čovjeka. Konačno su upitali jednog slučajnog prolaznika da li je on sretan čovjek, ovaj je odgovorio da jest. – Bili su sretni. Mislili su: Kralj je spašen! Ali ovaj čovjek, na žalost, nije imao košulje. Bio je pravi siromah, ništa nije imao, ali je bio sretan.

Ovo je priča, ali vjerujem da ova kratka priča iznosi veliku istinu, da za biti sretan, nije potrebno puno imati. Sreća nije u tome koliko imaš, sreća je u tvom srcu koje je zadovoljno ili nezadovoljno. Dok god je srce puno pohlepe i požude, sebičnosti i zavisti, tu sreća ne ulazi; takvo srce će uvijek ostati nezasitno i nesretno. Stvari nikada ne usrećuju, ljudsko srce traži više. A to više mu samo Bog može dati. I  sreća je Božjoj blizini, sreća je u prijateljstvu s Bogom. Nitko ti na ovom svijetu ne može dati ono što ti Bog može dati.

Zato je apostol Pavao imao pravo, kad je uz radost povezao molitvu. „Uvijek se radujte! Bez prestanka molite!“ On spaja radost i molitvu. Pa to i ide zajedno.

Molitva mi pomaže da pročistim vlastitu sliku o sebi i o svijetu. Pomaže mi da upoznam Boga, da ga otkrijem među ljudima. Molitva mi proširuje srce da Bogu budem zahvalan što dolazi, što nas pohađa. U molitvi doživljavam da je prava radost u Bogu, „radost u Gospodinu“ (Fil 4, 4), zbog svijesti da postoji Ljubav koja je veća i jača od zala koja nas snalaze i pritišću.

Božić je pred nama. Bog dolazi! On je s nama! S nama je i u radosti i u žalosti, s nama je i u sreći i u nesreći. S nama je da bi bio naša snaga i naša sigurnost! Jedino u povezanosti s njim možemo postajati drugačiji ljudi, bolji ljudi, strpljiviji i sa sobom i s drugima. U tom duhu idimo ususret Božiću i prepoznajmo u Isusu jedinog Spasitelja u kojem je prava sreća i radost preobilna! Amen! (faks)