SVETO POKOLJENJE (Mt 1,1-17)
Matej, u svojem Evanđelju, ne pripovijeda, kao što čini Luka, povijest Isusova djetinjstva. On započinje Njegovim stablom rodoslovlja. Njegove su početne riječi: „Rodoslovlje Isusa Krista!“. S tim riječima on izriče Isusovo otajstvo. Želi opisati kako smo stigli do Njega i koje znakovitost ima. Povijest spasenja je započela obećanjem Abrahamu: „sva plemena zemlje tobom će se blagoslivljat“ (Post 12,3).

U Isus ta povijest pronalazi potpuno ispunjenje. Bog u Njemu, istodobno, stvara novi početak. Kao što je Bog u početku stvorio nebo i zemlju, tako On, u Isusu, ostvaruje ono što je bilo obećano Abrahamu: u njemu će unaprijed biti blagoslovljene sve obitelji.

Isus, uronjen i živ kao svi u tijek pedeset i dvije generacije, nevjernosti i grešnosti, čini se upijen tijelom i krvlju. Njegovi najbliži, kada je započeo svoje javno djelovanje, reći će: „Nije li ovo sin drvodjeljin? Nisu li mu braća i sestre među nama?“ I sablažnjavahu se. Njegovi će mu neprijatelji reći: „Ti koji si čovjek, Bogom se praviš“. Težina ljudskoga oborit će se na njega i u smrti: „Ako si Sin Božji siđi s križa.“ Učenici će na putu u Emaus reći: „Mi se nadasmo da je on onaj koji ima osloboditi Izraela“. Ljudsko je barem na nekoliko dana mislilo da su ga se riješili. Ali smrt, koja je došla po čovjekovoj ruci, nije upila Isusa. Baš suprotno. Krist pobjeđuje smrt i čini mogućim našu izvornu želju da „smrtnik bude upijen životom“.

Poučno je Isusovo rodoslovlje. Podsjeća nas ljude da naša povijest ide naprijed. Da je, čovjek nad ljudima, najizvrsniji sin čovječji, na vrhuncu i čeka nas. Nismo svjesni da je u međuvremenu došao netko tko za samoga sebe reče: „Ja sam odozgo“, a o nama: „Vi ste odozdo“. Otada smo svi usmjereni u Njegovu stvarnost. On je onaj koji u sebi nosi pečat Boga i u kojemu „tjelesno prebiva punina božanstva“.

Kristova se tjelesnost rađa od Marije i uključuje se potpuno u čovjekovo tijelo. Ali zbog svoje nečuvene i čudesne punine čini da naša povijest uđe u novu kvalitetu postojanja. Njegova nas tjelesnost nosi u nebeska područja. Skriva nas u otajstvo. U Njemu se možemo sučeliti s „neizbježnošću smrti“, znajući da smo joj uzvišeniji. Mi ograničeni, pripadamo neograničenome.

Isusovo nam rodoslovlje ulijeva povjerenje u tome da je Krist postao naš i da smo mi postali njegovi. U njegovu rodoslovlju ima mjesta za sve nas. Povijest nije prepuštena slučaju. Ima svoje jasno izricanje i svoju svrhovitost. Sva je povijest za shvaćanje. Isusova nas tjelesnost poziva na ljudsku vjernost Bogu i božansku vjernost čovjeku. (fač)