Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan!
Slavimo Božić! Bog je postao čovjekom, utjelovio se! Tko to može razumjeti? – To je tajna - tajna Božje ljubavi! Bog je postao čovjekom da bi nam pokazao koliko nas ljubi. Bog te ljubi! Mi ne vjerujemo u neku apstraktnu istinu, niti temeljimo svoju vjeru na mnoštvu propisa i zakona, zapovijedi i zabrana koje sputavaju. Vjerujemo u Boga koji nas voli, koji nas neizmjerno ljubi. On želi od tebe učiniti novog čovjeka, boljeg čovjeka. Ali potrebno je, s naše strane, prihvatiti taj dar, to darovano Dijete, tog Boga koji se daruje čovjeku. Potrebno je otvoriti mu ulaz u svoju savjest, u svoj život.

MISNA ČITANJA NA BOŽIĆ

Prvo čitanje:Iz 52, 7-10 
Neka svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.

Čitanje Knjige proroka Izaije
Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: „Bog tvoj kraljuje!“ Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.
Riječ Gospodnja.
 

Pripjevni psalam:98, 1-6

Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. 

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,
jer učini djela čudesna. 
Pobjedu mu pribavi desnica njegova 
i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,
uz citru i zvuke glazbala;
uz trublje i zvuke rogova: 
kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanje:Heb 1, 1-6 
Bog nam progovori u Sinu. 

Početak Poslanice Hebrejima
Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđelâ ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje:Iv 1, 1-18 
Riječ tijelom postade i nastani se među nama. 

Početak svetog Evanđelja po Ivanu
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče: „To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!“

Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje. Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Riječ Gospodnja.

RAZMIŠLJANJA UZ SVETKOVINU ROĐENJA ISUSOVA

Božić (Iz, 52, 7-10;  Heb 1, 1-6; Iv 1, 1-18)                            

Slavimo otajstvo Utjelovljenja Spasitelja našega Isusa Krista. Da bismo razumjeli ovo otajstvo, jedna je stvar prijeko potrebna: treba nam jednostavnost! Samo onaj koji ima oči i srce malog djeteta može razumjeti i može se diviti ovome što mi danas slavimo. Tko ima visoko mišljenje o sebi, tko misli da je velik, pametan, moćan, da sve može i da sve zna, taj ništa neće razumjeti od božićnog blagdana.

Na misi Polnoćki slušamo smo Lukino evanđelje: tamo su u središtu Marija i Josip na svome mukotrpnom putu iz Nazareta u Betlehem. Na kraju toga puta Mariji dolazi čas da rodi svoje dijete. Sklonište su našli u štali. I to je paradoks Božića! Bog ne dolazi k nama u slavi i sjaju, u veličini i sili; nije se rodio u kraljevskoj palači, nije izabrao raskoš. Ništa od toga! Bog dolazi k nama u liku malog i nejakog djeteta.

Evanđelist Luka piše da je ovo Dijete rođeno u vrijeme cara Augusta, tog velikog rimskog vladara, koji je sebe smatrao spasiteljem i tvorcem mira i pravde. I logično je da su ljudi mislili da mir i spasenje može donijeti samo onaj tko ima vlast, tko je jak, tko ima vojsku, tko je bogat. Tako ljudi razmišljaju.

Samo je Bog mogao preokrenuti ovu ljudsku logiku i reći: Nije tako! Nije veličina u vlasti, u bogatstvu, u sili. Velik je tko Boga ima za prijatelja! Pavao će zapisati: „Što je ludo u očima svijeta, što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake i mudre…“ (1 Kor 1,27).

Ivanovo evanđelje koje se čita na dnevnoj božićnoj misi suočava nas a značenjem Isusova dolaska k nama ljudima. Tu je govor o Riječi koja je od vječnosti bila kod Boga: po toj Riječi je sve postalo, a onda je ta vječna Božja Riječ uzela ljudsko tijelo i nastanila se među ljudima. Došla je kao Svjetlo da prosvijetli svakoga čovjeka i da svima koji prime to Svjetlo dade vlast da postanu djeca Božja.

Bog postaje čovjek: ostavlja uzvišenost, vječnost, svemogućnost - kako to razumjeti?  Zašto Bog nije došao u sili i sjaju? - Birajući maleno i neznatno, Bog ljudskoj oholosti suprotstavlja jedinu pravu silu koja nema rušilačku snagu, a to je snaga ljubavi! Biblija nam jasno kaže da je baš oholost prvih ljudi bila jezgra prvoga grijeha: biti kao Bog, bila je napast kojoj čovjek nije odolio. Pogriješio je! I tu je razorena naša sličnost s Bogom; čovjek je izgubio prijateljstvo s Bogom, izgubio je svoje dostojanstvo, a evo, Isus Krist svojim rođenjem obnavlja čovjekovo dostojanstvo. On silazi k nama da bi nam povratio izgubljenu sličnost s Bogom. On uzima naše da bi nam dao svoje: on se zaodjenuo našim čovještvom, da bi nas zaodjenuo božanstvom, da bismo mi postali dionici božanske naravi. Tako nam zborna molitva dnevne božićne mise tumači otajstvo Gospodinova rođenja: „Bože, divno si sazdao ljudsko dostojanstvo, a još ga divnije obnovio…“ Ova molitva jasno kaže da dostojanstvo čovjeka dolazi od Boga samoga, i to dostojanstvo pripada svakom čovjeku; pripada i rođenom i nerođenom, i mladom i starom, i onom u punoj snazi  i zdravlju kao i bolesnom i hendikepiranom.

Božić na taj način promiče i promovira kulturu života. Tu spada u prvom redu  poštivanje ljudskih prava, i to ponajprije onog temeljnog i osnovnog prava na život! Na tu kulturu života i te kako spada promicanje mira. Pjesma anđela u Betlehemu glasila je: “Slava Bogu na visini, a mir ljudima na zemlji, miljenicima Božjim.” Mir koji Krist donosi označava sklad čovjeka i čovjeka, sklad čovjeka i svemira, sklad čovjeka i Boga.

Širenju slavlja Božićnog otajstva tijekom srednjeg vijeka doprinio je možda najviše sv. Franjo Asiški uvodeći običaj božićnih jaslica. Diljem kršćanskog svijeta kiti se za Božić i božićno drvce. Možda mnogi i ne znaju zašto. Božićno drvce simbolizira stablo života. Nakon grijeha Bog je istjerao čovjeka iz raja zemaljskog i nastanio ga istočno od vrata edenskog vrta, postavio kerubine i plameni mač da straže nad stazom koja vodi k stablu života (Post 3,24). Isusovim rođenjem  i smrću na drvu križa otvorila su se vrata edenskog vrta i imamo pristup k stablu života.

I slaviti svetkovinu Kristova rođenja ne znači samo prisjećati se betlehemskih događaja i vratiti se u idilu djetinjstva, nego znači slaviti čovjekovo uzdignuće, slaviti čovjekovu sličnost s Bogom. Novi zavjet će to zajedništvo ljudskog i božanskog  izreći riječima: „biti u Kristu.“ Ovaj će izraz apostol Pavao upotrijebiti u svojim poslanicama čak 164 puta. I to je najvažnije: biti u Kristu, živjeti u njegovu duhu, rasti u svetosti, živjeti dostojno Boga. To znači upoznati svoje dostojanstvo. Sveti Leon Veliki  upućuje na svetkovinu Rođenja Isusova svoju riječ kršćanima: „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo! - Christiane, cognosce dignitatem tuam!“

Slavimo Božić! Bog je postao čovjekom, utjelovio se! Tko to može razumjeti? – To je tajna - tajna Božje ljubavi! Bog je postao čovjekom da bi nam pokazao koliko nas ljubi. Bog te ljubi! Tako u kršćanstvu ne vjeruješ u neku apstraktnu istinu, ne vjeruješ u mnoštvo propisa i zakona, zapovijedi i zabrana koje te sputavaju. Vjeruješ u nekog koji te voli, koji te neizmjerno ljubi. On želi od tebe učiniti novog čovjeka, boljeg čovjeka. Ali potrebno je, s naše strane, prihvatiti taj dar, to darovano Dijete, tog Boga koji se daruje čovjeku. Potrebno je otvoriti mu ulaz u svoju savjest, u svoj život.

Božić je očitovanje ljubavi i dobrote Božje! Bog hoće da se ta ljubav Božja očituje i preko nas. Bog stanuje u dobroti čovjeka prema čovjeku. On je u praštanju, u pomirenju, u uzajamnom razumijevanju, u srdačnosti i blagosti. Božić se drukčije ne događa.

Dao Bog da se nešto od takvog Božića dogodi u svakome od nas.(faks)