OSPOROVANI ZNAK (Lk 2,22-35)
Isus je osporavani znak. Znak proturječja. To je njegova povlastica koja Ga označava. To je iskustvo svih nas. To je baština svih. Imati proturječno srce, karakteristika je čovjeka. Ali, da iz takvog proturječja može nastati spasenje, to je Božji dar.
Svi činimo iskustvo između svetosti i bijega. Svi osjećamo nepodudaranje shvaćanja između idealnoga i stvarnoga. U sebi osjećamo da smo mješavina dobra i zla, ljubavi i mržnje, istine i laži, praštanja i ne-praštanja, pravednosti i nepravde. Ali sve to često u nama ostaje nepoznato. Blaženi su oni koji shvaćaju i znaju za koliko dobro i za koliko zlo su sposobni.
Naša je savjest obilno uronjena u banalnost dana. Budući da nismo stvoreni za banalnost nego za savršenstvo, Bog ne može dopustiti da zavidimo hrani za svinje. Bog dolazi. Njegov je cilj tajna našega srca. Ona tamna točka s kojom se mi prvi bojimo sučeliti. Nerijetko je želimo zaboraviti. Srce nije uvijek sveta posuda puna tajni. Ponekad proizvodi izbore i stvarnosti veoma oskvrnute.
Tu, u našoj mogućnosti da konačno budemo sveti ili zli, stiže svjetlo Prisutnosti koja budi naše odgovornosti. On je naše prosvjetljenje. S Isusom i njegovim navještajem ne možemo ne računati. Ne možemo se ponašati kao da Ga nema ili da nam Njegova dobra vijest nije ništa. On nastavlja tražiti u nama ono božansko. Poziva nas da Ga primimo u svoje naručje, poput starca Šimuna. Moli nas da dopustimo Njegovoj svjetlosti da probode naše srce. Ako želimo potpuno živjeti, oživjeti u svojoj dubini, moramo žrtvovati sve ostalo. Isus nam otkriva naše skrivene želje koje su uvijek tu, ali nikada tako očite. Tu možemo iščitati vlastito suprotstavljanje same naše duše Božjim pozivima. Mi ponekad kušamo Boga kao onoga koji uveseljava naše srce. Nekada nam je neshvatljiv. Nekada ga izbjegavamo jer od nas zahtijeva bolnu preobrazbu. U sebi osjećamo neslaganje između zakona i evanđelja, između radosti i patnje, između onoga biti utješeni i podnijeti boli, koje je Isus priskrbio i svojoj majci. Isus je za nas proturječje. On je za nas mir i svjetlo, ali i mač i patnja. Isus nosi ne samo spasenje, nego i sud: otkriva naše misli. U toj napetosti između svjetla i patnje, događa se naše zatvaranje Bogu. Koračati u Isusovu svjetlu znači pokrenuti uspavane i neiskorištene darove. Ono najdublje u nama je zapravo naše ja, mjesto gdje nas Isus preobražava u nove osobe. S Isusovim rođenjem rađaju se i naše istinske osobe. U Njegovu svjetlu možemo slijediti novu zapovijed, slavu i spasenje.