BEZ PRIVIDNOSTI (Iv 1,43-51)
Isus je Nazarećanin. Može li iz Nazareta doći nešto dobroga? Pitanje je koje krije u sebi duboko značenje. Znak je da javno mišljenje i za dobroga čovjeka može biti zamka. Svi mi možemo biti zavedeni općim mišljenjem o nekom kraju ili o nekoj osobi.
Pitanje časti Isus nije nikada tražio. To ne znači da On ne shvaća svoje dostojanstvo. Sasvim suprotno. Bio je svjestan svojega dostojanstva Jedinorođenca koji je omilio Ocu. Ali o tome nije nikada raspravljao. Nikada se nije predstavljao kao važan. Nikada od drugih nije tražio potvrdu svojega dostojanstva.
Velika je to lekcija za nas. Mi trošimo puno vremena i napora da spasimo vlastitu facu. Posebno nam je stalo do društvene face. Koliko samo napora ulažemo da postignemo pozitivnu društvenu ocjenu. Koliko smo time zarobljeni, mi kršćani koji bismo trebali biti toliko slobodni od toga. Istina, svi trebamo imati pozitivne kvalitete s kojima sami sebe trebamo predstaviti. Sve dovde nema ničega zloga. Ali, ako igra facama postane dominirajuća zabrinutost, da se kojim slučajem ne bismo obrukali, kratak je korak kojim stižemo do ulagivanja, do prividnosti, do pretvaranja. Uistinu smo tome previše sluge. Sposobni smo očuvati tamna zlopamćenja prema onima koji su nas ponizili prije dvadesetak godina. Netrpeljivi smo prema onima koji nas nadvisuju, koji su uspješniji od nas. Ne podnosimo one koji nas primoravaju da budemo drugi, a nama se toliko sviđa da budemo prvi. Možda smo kao narod previše ljubomorni. Možda smo nabremenjeni „nezasitnim šestim osjećajem“, koji je nazvan ispraznost.
Pitanje časti ne postoji u životu Boga koji je postao čovjekom. On se podvrgava sudu ljudi. On se ne boji suda ljudi jer dobro poznaje našu nestalnost i površnost. I želio bi nas uvući u tu neovisnost o svijetu, koja ne rađa hipije koji se ne peru zbog neprilagodljivosti, nego ostvaruje svece koji slobodno hodaju u poniznosti.
Čovjek ima potrebu poniznosti i straha Božjega kao daha koji izlazi iz njegovih nosnica. Samo nas poniznost može izbaviti iz ropstva tuđih pogleda, mišljenja. Koliko bi bilo veselije, mirnije i istinitije naše obiteljsko i zajedničarsko življenje ako se ne bismo toliko brinuli o našoj važnosti, a više se brinuli o važnosti Isusa i bližnjih.
Lijepo je sličiti Bogu koji je tako postao čovjekom a toliko neovisan o časti koju mu pridaju drugi. (fač)