SLOBODA BOGA (Mk 2,23-28)

Mi ne možemo živjeti bez zakona. Naše društvo ima silnu potrebu kodificiranja. Danas je sve propisano. Osjećamo se zarobljenima zakonima. Koja sloboda od zakona? I koji savršeni zakon slobode? To je pitanje koje se nikada ne može razjasniti po ljudsku jer pravo koje stvara zakone traži „tehnike ljudskoga supostojanja“. I svako suživljenje treba tražiti od slobode svakoga da se prilagodi slobodi drugoga.

Oni bez zakona i van zakona su pomahnitala sloboda. Oni brzo postaju napadači slobode drugoga. Isto je tako istinito da i super-zakoni i tiranski sustavni proizvode iste rezultate. Između slobode i prava oduvijek postoji ljubav-mržnja koja nikada neće jednom zauvijek definirati sretnu ravnotežu. Nije to teoretsko pitanje. Ono što nas skandalizira i rastužuje u životu jest upotreba ili zloupotreba zakona. On može, kako nam je dobro poznato, postati strašno sredstvo nepravedne snage. Ostaje istinito da kada su zakoni u suprotnosti s moralnim redom koji dolazi od Boga, oni nemaju snage da obvezuju u savjesti.

Isus se smiono, u pitanju trganja klasja subotom, proglašava gospodarom zakona. On ne izriče, tim očaravajućim izričajem, potrebu ili želju za anarhijom. Ne smatra se nekim kojemu nije stalo do Njega samoga. Ne misli da postoji propis koji ne vara. On nije ni vječni adolescent koji opravdava sve one koji Ga vole. Ne igra se nesvjesno među zubima zakona. Isus je Gospodin. On je stariji od zakona, bilo kojega zakona. On može reći i govori: „prije nego je postojao zakon, Ja jesam.“ On se izjašnjava slobodan u slobodi Boga usred svojih stvorenja.

Upravo u tu slobodu, za koju bi želio da postane zarazna, želi nas uvući da u njoj živimo. Njegov je primjer velik. On je, s jedne strane, božanski Rob. Među nama je kao Onaj koji služi. On, s druge strane, pokrenut snažnom ljubavlju, lomi krutost norme. Na taj način izvršava za nas ono što mi ne znamo niti želimo učiniti: oslobođenje od licemjerstva zakonitosti.

Svaki zakon, pa i onaj najsvetiji, treba biti u korist čovjeka. To znači da svaki zakon upućuje na moralnost. Isus je došao upravo zato da u nama probudi moralnost. Moralnost je težnja da se djeluje u primjerenoj ljubavi na način da iz nutrine i istinitosti našega ja proizlazi nešto što uveseljava intimnost i život drugoga. On će svoju moralnost ovako opisati: „Ja uvijek činim stvari koje se sviđaju Ocu“. Dakle, za Njega, bez sinovske i bratske ljubavi, moralnost prestaje postojati. U takvoj je ljubavi sve. Koja sloboda od zakona? Sloboda ljubavi. Koji istinski zakon slobode? Sama ljubav. Taj je put Evanđelje. On od nas očekuje da ga prijeđemo. (fač)