STRAH OD ISTINE (Mk 3,7-12)

Posebna je silina s kojom „nečisti duhovi“ ispovijedaju da je Isus Sin Božji. Sin Božji je puno više od prostodušnoga „Svetac Božji“, drugi povik osuđene ljutnje. Moglo bi se reći da u „nečistim dusima“ raste tjeskoba jedne sigurnosti: Pobjednik je došao. Tu je Vjerni i Istiniti koji sudi i bori se pravdom i istinom. Budući da demoni „vjeruju i boje se“, povećava se strah od susreta koji bi željeli izbjeći.

U djelovanju „nečistih duhova“, postoji i za nas pouka. Koja? Ona straha pred istinom koju želimo izbjeći. Nadasve one pouke da za nas ljupki Gospodin ne postane paradoks, muka. Pitamo se: kako se može to dogoditi? Može se dogoditi. Adamov bijeg pokreće i u nama tihe korake bijega od Boga. Često nam se događa da se bojimo Riječi. Bojimo se unutarnjih nadahnuća. Strahujemo od dobrih primjera oko nas. Podmuklo se držimo na sigurnoj udaljenosti od istine.

Nečisti duhovi nas opominju. Kako da kao nepoučeni ne izbjegnemo susret s istinom. Susret s istinom je zanos ili panika. Isus nema potrebu svjedočanstva pred osuđenima. On ne želi bučnu propagandu. On je nositelj mesijanske tajne koju će tek krv objaviti svijetu. Zato ušutkava glasove straha, koji ipak ne mogu šutjeti.

Isus je doista nesanica za onoga tko Ga ne voli. Koliko puta osobe koje ne vjeruju osjećaju potrebu da, bez da ih netko ispituje, izreknu vlastito ne-vjerovanje. Time izriču svoj strah da sebe i sve stave u pitanje. Nadalje, naša je kultura stvorila mnoge snage za odbijanje, pod svaku cijenu, istine da Isus bude Isus. Mi smo ljudi. Nismo čisti duhovi. Imamo mogućnosti da otvorimo pitanja. Da se izgubimo u razgovorima. Da se zadovoljimo novim, neiscrpnim riječima. Moguće nam je neprestano govoriti Isusu: „Ti nisi Sin Božji“. Mi smo ljudi i možemo dangubiti u zamagljenim izjavama. Možemo postati stručnjaci oblaka, sjećajući se tek da iza njih sjaji sunce. Nečistim se duhovima to ne događa. Oni znaju. Ako ne žele istinu, tada se povlače u suprotno i biraju laž. Ali znaju dobro. Oni izvikuju svoju izgubljenost kada se istina nameće jer je ona neporeciva i ne može se je pobrkati, zamijeniti s nečim drugim.

Čovjek uistinu može gledati Isusa u lice i reći Mu: „Ti huliš jer govoriš da si Bog“. Đavao, koji vidi bolje, jauče pred Kristom kojega poznaje, ali Ga ne podnosi. Pouka istinitosti. Trebamo reći Kristu: „Ti si Sin Božji“. To trebamo izreći u mudrosti koja nas čini blagima i vedrima, mirnima i nepokolebljivima. To je suprotno do svakoga paklenog bijesa i svake zemaljske polemičnosti. Istinski smo mudri ako vidimo stvari upravo onakve kakve su. Isus, Sin Božji, istinska je stvarnost. Ljudski Ga um nije mogao izmisliti. Gledajmo ljupkoga Isusa onakav kakav je, i ljubimo Ga. (fač)