LUDOST BOGA (Mk 3,20-21)

Proglasiti nekoga ludim nije nažalost nepoznata i bojažljiva dijagnoza. Strašna je dijagnoza proglasiti nekoga ludim ili skoro ludim, posebno kada ne dolazi iz laboratorija i patologije, nego iz organizirane ideologije. Nije to pravedna logika, razumije se. I još je manje ljudska. Nažalost, uvijek se pojavi ta strašna logika koja drži nekoga ludim, nerazumnim, jer ne dijeli dominirajuću ideologiju.

Isus je proglašen van sebe samo zato što ide van normi koje su svi prihvatili. Njegovi Ga žele ušutkati i odvesti Ga kući. Oni sami nisu svjesni da su oni van sebe, van istine. Navikli su se na kukavne stvari ili barem na previše redovite za neku istinsku ljubav. Njihova osrednjost, pobrkana sa zdravim razumom i mudrošću, nema prikladnih očiju za Evanđelje tog „nemogućega“ rođaka. On stvara probleme. Izaziva religiozne vođe. Mnoge privlači sebi. I rodbina priziva odmazdu zakona. Velika oštroumnost je optužena za ludost. U Isusovu slučaju, upravo Njegova božanska moralna genijalnost, plaši narod. On je previše raspoloživ, previše slobodan, previše velikodušan, previše blag. Sve to nema smisla. To se ne može tolerirati osim za kratki trenutak. To je baš ludost.

Izvan sebe je. Lud je. U toj dijagnozi postoji ljubav-mržnja i suosjećanje-ljutnja. To je zadnji ostatak brodoloma svih nada. Za nas, koji smo baratali inteligenciju s lukavštinom, mudar je onaj koji ne traži dobro i istinu, nego korisno i vlastiti probitak. Svi trebamo osjetiti vrtoglavicu ako naša vjera nije čvrsta i zrela. Prije ili kasnije upitat ćemo se i pitat ćemo oko sebe: jesmo li ovdje na zemlji mudri ili ludi?

Stavimo se iskreno u skupnu ocrnjivača. Istina, mi nikada nismo Isusu rekli da je lud. Međutim, odmičući se od Njegovog poučavanja i od Njegovog primjera, pokazali smo da prosuđujemo kao malo mudrima Njegove ekstremizme. Možda smo, Njemu i svecima, dopustili neku sposobnost različitu od naše, zaključujući da je mi ne posjedujemo. Da se sveti ili rađaju ili se ne postaje. Ali protiv tog dokaza stoji tolika Božja riječ. Stoji naše kršćansko krštenje.

Da bismo bili u Isusu, potrebno je prihvatiti izazov da iziđemo iz naše mjere. Da iziđemo iz sebe. Dvojba je očita: ili u Njemu ili u nama. Jesmo li ovlašteni, samo za ovo, da Mu pripišemo neumjerenu veličinu, pretjerani stil, prekomjernu revnost? Svijet nastavlja činiti strašnu dijagnozu: to je ludost. Trebali bismo je barem mi baciti daleko od nas. Barem u djelima.

Mi znamo da Božja ludost nadilazi bilo koje naše znanje. Trebamo se prepustiti da nas ta najmudrija ludost privuče. Ako živimo u svijetu gdje jedan luđak čini mnoge luđake, a mudar čovjek malo mudrih, nužno je da mudri budu zvijezde koje sjaje. Nužno je da mi, „van sebe“, hodimo u svetosti. (fač)