NAŠ STRAH (Mk 4,35-41)
Strah je naša temeljna emocija. Strah supostoji s nama i mi suživimo s njim. Strah nas karakterizira na poseban način. Mi se baš kao ljudi osjećamo prepuštenima sebi. Čini nam se da smo bačeni u svijet da postojimo bez autentičnosti. Dakle, nije riječ o nekom banalnom strahu.
Kada živimo i ne uspijevamo odgovoriti na pitanja poput ovih: što možemo spoznati? što imamo pravo nadati se? što trebamo činiti? i u konačnici, tko smo mi?, jasno je da se bojimo, ako se strah može definirati kao reakcija na neko zlo koje nam prijeti. Postoji li gore zlo za nas od nijekanja te stvarnosti? Tako živimo uplašeni. Stalno smo na oprezu. Blokirani u svojim pokretima. Obuzeti stravom. Hvatamo se za svakoga tko nam ulijeva povjerenje. Idemo od nemila do nedraga, tražeći pomoć. Strah od brodoloma, postao ne slučajno metafora propadanja u ništa, u svima nama je. Konkretno i neposredno prepoznajemo ga u uplašenim apostolima koji su usred nevere, s Isusom na lađi.
Isus se sučeljava s njihovom tjeskobom i pobjeđuje je. Još bolje, dopušta da se tjeskoba stvori da se sučeli s njom i pobjedi je. On, u ogromnom riziku, spava. Neobično je da On ne sudjeluje kako bismo mi očekivali. On mirno spava u tim okolnostima, kao da i On želi biti pretjeran poput oluje. Ustvari, On sudjeluje potpuno, ali Njegova svrha je objaviti stvari koje se mogu shvatiti tek kada je neko traumatsko iskustvo učinjeno. Isus želi da Njegovi nauče gaziti nogama vjetar, oluju i bilo koji drugi razlog straha i ne samo jer je opasnost otklonjena, nego jer je aktivirana nova kategorija koja odvezuje, na nečuven način, čvorove panike. Isus želi da njegovi počnu vjerovati. „Još nemate vjere!“
Zahtjev je bez sumnje snažan. Želi u nama stvoriti pitajuću napetost da nadvisi onu apsolutne uplašenosti. Smrtnu uplašenost. Pitanje postavlja On, kao milosrdni, koji je već pokazao svoju moć. Ali pitanje zbog toga ne zvuči manje provokativno. Ono je istinsko prozivanje koje stavlja naglasak na onaj „još“ u kojem se zamjećuje iščekivanje razočarane ljubavi. Ljubavi koja od nas traži povjerenje, prepuštanje.
„Što ste bojažljivi?“ Pitanje je određeno da nas prati posvuda. Kada smo u životnim situacijama koje prebrzo, na temelju naših iskustava, ne na temelju naše vjeru, opisujemo neprihvatljivima, nepodnošljivima, nenadmašivima, i tako dalje, Njegovo nam se pitanje predstavlja kao neizbježno i utješujuće. Kada smo u brodolomu, ono odzvanja nad vodama. Kada se osjećamo pobijeđenima, ono u nama priziva dobri duh. Samo da ne zaboravimo koja ga je Ljubav izrekla i koja je moć u stanju da ga opravda. (fač)