Isus je naš učitelj i uzor. Riječju i primjerom pokazuje nam kako živjeti svoju vjeru. Današnje evanđelje donosi nam vjerni izvještaj o jednom Isusovu danu. U tom danu susrećemo Isusa kako liječi bolesne, naviješta Kraljevstvo Božje, te povlači se na molitvu. Isus pokazuje brigu za cijeloga čovjeka: on liječi bolesne, a ujedno naviješta Kraljevstvo Božje; umnaža materijalni kruh, a obećava i kruh nebeski; dok naviješta Radosnu vijest ne zaboravlja na naše ovozemaljske potrebe.

Misna čitanja pete nedjelje kroz godinu

Prvo čitanje: Job 7, 1-4.6-7

Čitanje Knjige o Jobu
Job progovori: »Nije li vojnikovanje život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara? Kao što trudan rob za hladom žudi i kao nadničar štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’ A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’ I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Spomeni se: život moj samo je lahor i oči mi neće više vidjeti sreće!«
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: 147, 1-6

Hvalite Gospodina: on liječi one koji su srca skršena!

Hvalite Gospodina jer je dobar,
pjevajte Bogu našem jer je sladak;
svake hvale on je dostojan!
Gospodin gradi Jeruzalem,
sabire raspršene Izraelce.

On liječi one koji su srca skršena
i povija rane njihove.
On određuje broj zvijezda,
svaku njezinim imenom naziva.

Velik je naš Gospodin i svesilan,
nema mjere mudrosti njegovoj.
Gospodin pridiže ponizne,
zlotvore do zemlje snizuje.

Drugo čitanje: 1Kor 9, 16-19.22-23

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju.
Jer premda slobodan od sviju, sām sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mk 1, 29-39

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.
Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.
Riječ Gospodnja.

Razmišljanja uz petu nedjelju kroz godinu B

 5. nedjelja kroz godinu B (Mk 1,29-39)

Ludost i zdravlje susreta s božanskim.

U jedva desetak redaka teksta sveti Marko prikazuje kako je izgledao jedan Isusov dan: Isus poučava, čini čuda i moli (Mk 1,29-39).

Prije opisa čuda izlječenja Petrove punice, Marko je opisao izlječenje opsjednutoga nečistim duhom u Kafarnaumu. U usporedbi s tim i drugim čudima koje je činio Isus (ozdravljenje slijepih, nepokretnih, umirućih, gubavaca i vraćanje u život mrtvih), čudo izlječenja Petrove punice od ognjice može se činiti gotovo beznačajnim. Jer, ognjica bi je vjerojatno ionako pustila.

I način izlječenja odveć je jednostavnim. Isus je samo na nju položio ruke. Međutim, moguće je pretpostaviti cijelu dramu prije samoga izlječenja. Sa sigurnošću se može reći da Petrov odlazak za Isusom nije ostao bez odjeka u njegovoj obitelji. Ne treba puno mašte da zamislimo kako je mogla reagirati Petrova punica: Pa što mu pade na pamet! Poći za nekim propovjednikom, probisvijetom, a kod kuće ostaviti ženu i djecu! Tko će se za njih brinuti? Zar će ih hraniti njegov Isus iz Nazareta! Od čega ćemo živjeti? Od zraka?

Dakle, Petrov odlazak za Isusom mogao se vidjeti neodgovornim. Ako je taj Isus Božji čovjek, morao bi najprije upozoriti one koji idu za njim da izvršavaju Božje zapovjedi reda i rada: odgovornost a ne svojevoljnost.

Mora se priznati da punica posve logično reagira. I nije čudno da je na takvoj „vatri“ „prokuhala“. Ta Isus je sve doveo u pitanje. Izokrenuto je uobičajene vrednote.

Može biti da je sam Petar pozvao Isusa u posjet svojoj obitelji. Možda je svojima želio objasniti svoj odlazak za Isusom. No, kad je njegova punica čula da joj Petar dovodi Isusa i svu tu družinu «slobodnjaka», mora da joj je «prekipjelo». Još bi ih ona trebala ugostiti! Ne pada joj na pamet. Moguće da se toliko uznemirla da su joj «noge otkazale». Završila je u bolesnički krevet.

U našem se životu razmišljanje Petrove punice praktično smatra «normalnim». Stoga kad razmišljamo o toj zgodi ili kad o njoj govorimo te okolnosti gotovo zanemarimo. Rijetko ih se ističe. No, ono što mi u svojoj ljudskoj ograničenosti nazivamo «posve normalnim» može biti stvarni uzrok bolesti ili sama bolest. Susret s ljudima za koje smatramo da su „ne-normalni“ može nam biti razlogom da nam «skoči tlak», da nam «skoči temperatura» do usijanja. Međutim, u susretu s takvim osobama može se dogoditi ono što nam medicina potvrđuje: ono što smo smatrali otrovom, može biti spasonosni lijek. Petrova punica je mogla smatrati da je Isus „zatrovao“ Petra a posredno otrovao njezinu obitelj. Međutim, u samom susretu s Isusovim pogledom i u dodiru Isusove ruke osjetila je suprotno. Zapravo je doživjela iscjeljenje. Sam susret oči u oči s Isusom i dodir ruke u ruci srušio je sve predodžbe koje je ona imala o Isusu.

Susret s božanskim otvara oči za posve novo. Poslužimo se primjerom ukazanja u Lurdu. U susretu s Gospom sveta je Bernardica protrljala oči da bi se uvjerila da dobro vidi. Crkva, policija, znanost – svi su to smatrali obmanom, ali to se njihovo uvjerenje povlači pred snagom privlačnosti božanskoga.

Možemo reći da se ponavlja povijest načina susreta s božanskim. Zar sveti Franjo nije smatran budalašem! Blaženoga Padra Pija su doslovno proglasili ludim. A oni nisu bili jedini!

Što je s našim svijetom danas? Sve se oslonilo na globalizaciju tržišta kapitala i robe. A evo financijske krize i gospodarske recesije! Finacijsko-gospodarski potres! Z(a)brinuti i moćnici i stručnjaci. (Greškom napisano «zbrinuti», a zapravo je istina da su materijalno najzbrinutiji istovremeno i najzabrinutiji!) U toj krizi možda reagiramo poput Petrove punice: Propade svijet! Propada li svijet ili se ruši građevina vrednota toga svijeta koji počiva na lošim temeljima. Zar može život počivati na „papiru“, na novcu! Zar se duša može ispuniti kupovinom? Kažemo da banke «daju» kredit. To je zabluda. Banke «uzimaju» kredit! I nama je sve to – kao Petrovoj punici – posve normalno! A zar nije normalno onda kad se sve to ruši?! Zar nije normalno da Petar napušta tu „lađu“ i „siguran ulov“? Zar temelji prave sigurnosti nisu položni od drukčijih vrednota?

Nije na odmet «protrljati oči». Susret i dodir s božanskim može nas osloboditi „ognjice“ čiji su uzorci u tjeskobnim životnim brigama kao što je oslobodio Petrovu punicu, Petra od njezina okrivljivanja i njegovu obitelj od neprestanih prigovaranja. Isus ih je oslobodio od „ognjice“. Isus oslobađa od „ognjice“ koja ima bezbroj uzroka. Zamolimo ga da nas dotakne u našoj „ognjici“. (fbv)

 *********

5. nedjelja B (Job 7,1-4.6-7; 1 Kor 9,16-19.22-23; Mk 1, 29-39)

Job - patnik, Isus - molitelj

Božja je riječ upućena nama ljudima. I starozavjetni patnik Job i Petrova punica imaju nešto zajedničko, ali među njima je velika razlika. Job, čovjek koji je u svemu bio vjeran Bogu, iznenada je udaren teškom bolešću za koju ne nalazi nikakvo opravdanje. Vjerno je služio Boga, i ne razumije zašto ga Bog kažnjava. Petrova punica je isto tako žrtva bolesti, ali je imala sreću što je u njezinu kuću došao onaj za koga evanđelist kaže da je „liječio svaku bolest i nemoć u narodu“ (Mt 4,23). Dosta je bila njegova ispružena ruka i žena je bila sposobna posluživati goste.

Zlo i patnja su postojali u Isusovo vrijeme, a postoje i danas bez obzira na to što je svijet tehnički i materijalno uznapredovao. Postoji fizička bol, kad ti je zdravlje ugroženo, kad te bolest prati. Postoji i duhovna bol, kad te muči razočaranje, brige, strah: osjećaš se ostavljenim i zaboravljenim, nisi prihvaćen od najbližih.

Zašto patiš, zašto trpiš, zašto te prati nesreća i tragedije? – Bilo bi prejednostavno kazati: to je zbog grijeha. Jasno, ima patnje i boli koje smo sami skrivili, koje su posljedica grijeha. Ako idem zlim putem, jasno je da će mi život biti nesretan i prazan. Ali ostaje pitanje: Zašto nevin trpi? Zašto trpi netko tko nema krivnje, npr. malo dijete? Na ovo pitanje nema razumskog odgovora, to se ne da protumačiti. To ostaje otajstvo. Zato u teologiji ima jedno poglavlje koje se zove: Mysterium iniquitatis, to jest, tajna zla ili otajstvo bezakonja. S tom tajnom se treba suočiti, s njom treba znati živjeti.

Tema zla prisutna je na prvim biblijskim stranicama. Svima je poznata ona biblijska zgoda o Adamu, Evi i zmiji. Tu se pojavilo zlo, i ono od tada prati ljudsku povijest.

U prvom čitanju čuli smo riječi starozavjetnog patnika Joba. Cijela Jobova knjiga govori o patnji, pokušava dati odgovor na pitanje: zašto pravednik trpi. Sam Job, duboko zahvaćen patnjom, bez uljepšavanja bilježi ono što doživljava. Snašla ga je velika tragedija: ostao je bez blaga koje je stekao, sva su mu djeca ubijena, a on sam teško obolio. Sve se to odjednom dogodilo. Nema više nikoga, i razumljivo da onda svoju nevolju iznosi Gospodinu. Tuži se da je život bezvrijedan, da je život samo muka i nesreća, da je prolazan kao lahor. U jednu riječ, život bez smisla i bez nade.

Tko je još mlad, zdrav, jak i pun snage, koga još nije zadesila nikakva patnja, reći će da je Job pesimist. Međutim, kad čovjeka zadesi patnja i razočaranje u životu, kad doživi bol i nevolju na vlastitoj koži, taj će možda povjerovati da Job ima pravo, da život zna biti težak i bolan, baš „suzna dolina.“

Dalje Job u toj knjizi svoju muku iznosi svojim prijateljima, ali pripovijeda je i Bogu. Njegovi prijatelji drže da je Job sagriješio i zato ga je Bog kaznio. To je bilo opće uvjerenje da Bog dobrog nagrađuje, a zlog kažnjava. Job se s tim ne zadovoljva. Njega i dalje muči pitanje: zašto nevini pati, zašto to Boga dopušta? - Job smatra da nije sagriješio. On i dalje vjeruje Bogu, on se u nj uzda. Istina, on se tuži Bogu, on mu i prigovara, ali ostaje s njim, traži ga. Ne zna kad će mu Bog pomoći, ali vjeruje da će mu pomoći! Čak će mu i žena reći: Ostavi Boga i umri! A Job će njoj: Brbljaš! Ne znaš što govoriš! - On je i dalje postojan u vjeri.

Kad je Bog Jobu postavio nekoliko pitanja: Gdje si bio kad sam ja stvarao svijet, more, zvijezde, sunce, Job je ostao bez riječi. Samo je rekao: Malen sam! I još će nadodati: “Dosad sam te poznavao po čuvenju, po onom što su mi drugi o tebi govorili, ali sada te oči moje vidješe. Poričem sve svoje riječi i kajem se u prahu i pepelu“ (42,5-6).

Knjiga o Jobu ima sretan završetak. Bog je Jobu povratio sva njegova dobra. Velika patnja i bol dovela je Joba do toga da je otkrio i upoznao Boga. Priznat će on: brbljao sam, prigovarao sam Bogu, nisam znao što govorim.

Iskustvo ovog patnika želi nam reći da čovjek može susresti Boga i u vlastitoj patnji. Vjera to i uči. Vjera ne opravdava i ne tumači patnju, već kaže da je Bog s tobom u patnji: on te i tada voli i ne ostavlja.

Osvrnimo se na evanđelje. Isus se susreće s bolesnima i s patnicima: on im je blizu, uvijek je spreman saslušati ih, mnoge je i ozdravio. Ali on nije dokinuo patnju, bol i smrt. To ostaje, to je s nama. Isusovo glavno poslanje jest navijestiti ljudima poruku kraljevstva Božjega, a ozdravljenja i druga čudesa samo su popratni znaci. Isus naviješta Božju istinu, on ljudima otvara oči za Boga i za Božji plan s čovjekom. On nas uči da ljudski život ne završava sa smrću, nego vodi dalje, vodi u vječnost. Isus sam preuzima na sebe Jobovu sudbinu: dragovoljno uzima križ i umire za nas na križu. Ali Bog će ga uskrisiti! Put do uskrsa vodi preko križa. I nama kaže: „Tko hoće biti moj, neka uzme svoj križ svaki dan i neka ide za mnom!“

Još smo nešto vrlo važno mogli uočiti u evanđelju. Rano ujutro Isus moli! Uz to što naviješta kraljevstvo Božje i liječi bolesne, Isus je i molitelj. Molitva, posao pa odmor! To je njegov raspored. On je Bog, i molitva mu nije potrebna, ali on je i pravi pravcati čovjek - i treba mu molitva! On u molitvi spoznaje što treba činiti, upoznaje Božju volju. U molitvi nalazi snagu i nadahnuće za posao koji ga čeka. On je u molitvi pobijedio strah od smrt i osjetio pomoć anđela koji ga je ohrabrio (usp. Lk 22,44).

To je pouka i primjer nama! I mi iz molitve izlazimo jači za život, jači za rad, jači za patnju i bol od kojih ne možemo pobjeći. Sve je to sastavni dio života i svatko treba ponijeti svoj dio patnje i križa. Za nas je ovo utješno: Otkad je Isus na sebe preuzeo patnju i križ, otada patnja nije više besmislena. Istina, često puta mi je ne razumijemo, ljutimo se na Boga, ali patnja dobiva smisao u Isusovu uskrsnuću. To ćemo razumjeti kad dođemo k Bogu.

Molitva ima čudesnu moć, ona u nama može sve izmijeniti. Može izmijeniti naše odnose s ljudima, može pobijediti naš strah i nemir, može našu brigu preokrenuti u sigurnost da nam je i tada Bog blizu. - Jobovo iskustvo, koji je u patnji upoznao Boga i Isusovo iskustvo, kojega Bog nije ostavio na križu, i nama žele kazati: Bog je uz nas, on nas ne ostavlja i ne zaboravlja! Zato mu čvrsto vjerujmo i vršimo njegovu volju, a sve će drugo naš Bog učiniti za nas! Amen! (faks)