POTPUNI NAUM (Mk 6,53-56)
Isus ne želi da bude samo dodirnut. Želi da Mu se vjeruje. Upravo se tu otvara Njegova i naša drama. Tu se odvija sukob tumačenja. Uvijek je u pitanju sreća koja tu leži. Ona koju nam On nudi i ona koju mi želimo, stavljajući na kocku čitavo postojanje.
U nama doista postoji opasnost da upadnemo u magične čine. Ne promatramo Isusa kao znak Drugoga. Ne vidimo Oca gledajući Njega. Možemo biti u zanosu, na granicama fanatizma, želeći doći i ozdraviti, dodirujući Ga, bez stvaranja zajedništva s Ocem. Nema sumnje, među nama postoje vjernici, ponizni, nadasve ako smo nesretnici, te idemo Isusu, tražeći ozdravljenje. Isusa to privlači. On nas prihvaća, ali ne želi biti talisman, čarobni zapis. On želi da budemo živi podsjetnici Božjih otkupiteljskih djela.
Isus je došao da se rodimo po drugi put. Da se rodimo odozgo. Da nas Duh oživi. A mi želimo na najbolji mogući način sačuvati život koji imamo. Njegova su obzorja potpuna. On želi da ih promatramo zajedno s Njim. To je dug put. Isus se slaže s potpunim naumom i nema nikakve poteškoće da započne od bijede. Ali zna da mnogi, nakon što su ga dotakli i ozdravili, vraćaju se Njemu samo s novim, slijedećim zlom. Između dvaju zala, daleko smo od Njega. Mi smo ljudi doista brzopleti, pa i u vrednovanju svojega vlastitoga dobra.
Ako Ga dotaknemo, ozdravljamo. Ako Mu vjerujemo, spašavamo se. Što nam je bitnije? Ako ozdravimo, možemo opet oboljeti. Ako smo spašeni, spašeni smo zauvijek. Ne uzimajmo odmah neposredni znak ljubavi, svako dobro, dobročinstvo, čudo, zbog vječne ljubavi. Evo nužnosti da prepoznamo Gospodina iznad naših kategorija. Ne smijemo Ga zarobiti u pojam dobrote i dobročinstva koja smo mi u svojem životu zamislili.
Njegove nas misli nadilaze u izgrađivanju vlastite sreće. Njegove su misle iznad naših misli, kao što je nebo iznad zemlje. Naša mudrost stoji u savršenom povjerenju u Njega. Jedino Njegova riječ može očistiti i posvetiti stvarnost fizičkoga svijeta. Jedino Njegov dodir dobrote, ljubavi, praštanja i ohrabrenja može očistiti svaku našu riječ, svako naše djelo. Jedino poslušnost Isusovu dodiru uljepšava nas i naš svijet. Svaki Isusov dodir je ozdravljenje. Svaka je Njegova riječ stvaralačka.
Tko smo mi? Što tražimo? Što iščekujemo? Koje dobročinstvo želimo odmah, ili prije drugoga? Jesmo li spašeni? Jesmo li mi Božja sredstva za očišćenje i ponovno posvećenje Njegovog i našega dobrog svijeta? Dobro nam je to znati. Jedino tako možemo istinski promišljati, kao u nekom ogledalu, slavu Gospodinovu koju nam je obećao. (fač)