VARLJIVA MORALNOST (Mk 7,1-13)
Potreba da budemo pravedni, iskonski je glas Boga Stvoritelja u nama. No, veoma često i vrlo brzo postaje potreba da se osjećamo pravednima. Nažalost, ta se želja, zbog naše sljepoće, pretvara u mirnu alkemiju da se učinimo pravednima od sebe. Da se možemo izjaviti ili štoviše pokazati se pravednima pred drugima. Nije nam strano da se i pred Bogom izjašnjavamo pravednima. To je naša mjera ludosti.
To je put koji uglavnom svi prevaljujemo. Svi se ljudi žele pokazati pravednima. Vođe s ideologijama, mislioci s idejama, političari s govorima, svatko od nas sa svojim obranama. Loša je navika da svi stvaramo vlastitu obranu i zaključujemo da smo pravedni. Nije riječ samo o lažnoj slavi. Riječ je o nečem mnogu dubljem. Grešnosti u dubinu srca. Zakon kaže da operemo ruke prije jela. Osnovna higijena. Prati sebe ili hranu prije jela dobro je ako potiče poštovanje, čistoću. No, nije dobro od higijenske nužnosti učiniti znak očitoga religioznog zdravlja. Nije dobro ako izvanjsko obdržavanje zakona uzrokuje razdiobe ili nadmudrivanje u stilu „tko je bolji“. Tada pitanje nije više religiozno, nego ljudsko. Zbog laže moralnosti obred pranja ruku izgubio je svoju znakovitost da se s dužnim poštovanjem približimo nezagađenom izvoru života i Božjem blagoslovu da je sve dobro u Njegovim očima. Svaki obred, kad izgubi svoju znakovitost, zamjenjuje značenje tvari i postaje magija. I mi možemo euharistiju slaviti iz navike, iz pristojnosti, iz navike ili štoviše zbog dobiti.
Isus, koji je Pravednik, pati teret tog ogromnog zahtjeva svijeta. Svijet, mi se želimo otkupiti sami. Iz toga proizlazi katastrofalna laž: mi smo već dobri. Tu je sve odigrano. Sve je već zatvoreno. Sposobni smo izigrati Gospodinovu zapovijed. Spretni smo da Ga zamijenimo ljudskim tradicijama. Mislimo da prakticiranje kulta znači i vjeru u Boga. Navikli smo se uspoređivati vlastitu savjest s Njim.
Evanđelje je, međutim, kritično prema svim tradicijama. Posebno kritizira vanjsku religioznost, svedena na tradiciju i riječi ljudi. Isusova su upozorenja providonosna. Kada smo uvučeni u „pravedne stvari“, riskiramo da zaboravimo pedeseti psalam. Smiluj nam se Bože. Njegov nas poziv obvezuje na duhovno poštenje. Častiti Boga usnama a imati srce daleko od Njega, užas je. Loše stanje. Nismo li licemjeri. Izvor zla i dobra je naše srce. Prosvijetljeno ljubavlju ili zaslijepljeno egoizmom. Mi smo janje u ponašanju. Lisice u lukavosti. Vukovi u zvjerstvu. Da, Isus je patio i pati našu lažnost. Za Njega je neshvatljiva. Istina, udisao ju je i udiše je jer nas ljubi dokraja. Ali je ne podnosi. Dira Ga direktno u srce. On je Istina. Želi da se pred Njim pojavimo u istini onoga što jesmo. Želi da jasno vidimo da li naše srce pokreće On ili neprijatelj. (fač)