POZIV APSOLUTNOGA (Mk 7,31-37)
Otvori se, tipična je Božja riječ nama ljudima. Zatvoreno uho ne može slušati. Zavezani jezik ne može izgovarati riječ koja spašava. Otvoreno uho je u stanju slušati Ga. Razvezani jezik sposobna je odgovoriti Mu. Ulazimo u dijalog s Njim. Postajemo Njegov partneri. Otvoriti se, ostaje pitanje života. Naš je dijalog s Njim plod slušanja.
Otvoriti se u potpunom smislu, razumije se. Bit u zajedništvu s nekim posebno. Ne pouzdati se samo malo. Pouzdavati se ponekad. Riječ je otvorenosti bića biću, čija nam ljubav daruje mnoge čudesne intuicije i pokazuje koju sjenu iskustva.
Riječ je o otvorenosti čija je mjera apsolutno, Bog. Bog je Riječ. Komunikacija. Darivanje sebe. Mi smo ponajprije uho. Zatim jezik. Slušajući ga u stanju smo odgovoriti Mu. Naša religija, premda ljubi Knjigu, nije fetišizam slova. Ona je religija riječi i slušanja. Zajedništvo s Onim koji govori. Biti gluhonijem je najveće zlo.
Isus nas želi otvoriti dubini. Njegov „otvori se“ neposredno je usmjeren gluhonijemome i simbolično svima nama. Nama koji smo loši upravitelji samih sebe. Nama koji smo izgubili stajanje, sučeljavanje s Bogom.
Vrijeme u kojemu živimo gluhonijemo je u mnogim prilikama. Ateizam našega vremena je među najtežim datostima našega vremena. Postoje ateisti koji izričito niječu Boga. Ima onih koji drže da se o Njemu ne može ništa reći. Ima onih koji uopće ne postavljaju taj problem. Ima onih koji drže da Bog nema nikakve veze s njihovim životom. Ne nedostaju oni koji odbacuju Boga koji nipošto nije onaj Evanđelja. Pitanje ostaje mučno.
Vrijeme u kojem živimo ima potrebu ponovnog življenja trenutka „otvori se“. Ni mi se ne možemo isključiti iz toga. Mi smo vjernici koji veoma često upadamo u praktični ateizam. Živimo udaljavajući Boga od sebe koji ostaje prisutan u nama i među nama. Mi koji hvatamo zrak u djelovanju bez molitve. Naprežemo se ostvariti unutrašnjost, a zanemarujemo, zbog obeshrabrenja ili rastresenosti, nadnaravno sjedinjenje s Bogom. Još nismo u skladu s Božjom voljom. Svima nama još malo govori naša sličnost ljubavi koja nas neprestano veže na Ljubav. Svi smo ljubljeni, naseljeni, traženi i pozvani od istoga Boga.
Mi možemo reći da nismo nijemi i još manje gluhi. Rado slušamo sebe. Često govorimo. Ponekad slušamo kada drugi govore. Ponekad razgovaramo s drugima. Češće o drugima. Ipak imamo potrebu da se nad nama izgovori formula „otvori se“. Vjerojatno ne znamo što bi se dogodilo. Možda bismo se osjetili gluhi na druge glasove i odlučno se zaplitali u govoru. To bi bio očiti znak da nas je Gospodin otvorio unutar. Nema unutarnjega otvaranja koje ne nosi sa sobom vanjsko zatvaranje. Da bismo slušali Njega, potrebno je znati koga ne treba slušati. (fač)