SVAKODNEVNA POPUDBINA (Mk 8,1-10)
Jesti da bismo živjeli. Živjeti da bismo postojali. Postojati da bismo ljubili i darivali. Evo skandiranja činjenice da postojimo. Zašto nam je dano vrijeme? Koliko je naše vrijeme? U usporedbi s vječnosti, ono je kao vrh igle. Ipak i vrh igle može postati užaren vatrom koja ga obavija.
Jesti da bismo živjeli. Bilo bi premalo. Ne bismo smjeli promašiti sljedeću stepenicu, prekidajući Božji plan, ako nismo izgubljeni. Zaustaviti se na življenju, postaje ljenčarenje ili razočaranje, jer življenje po sebi nije ništa. Život je gorčina i dosada. Živjeti da bismo postojali i zaustaviti se na postojanju je oholost. Postajemo lonac koji kaže: ne poznajemo nikakvog lončara i vječni smo. Nije dovoljno ni postojati da bismo ljubili, jer i ljubav može postati sve i ništa: spontana trava, neki zanos, razmjena hirova, trenutno sviđanje. Ljubav svoj istinski put pronalazi samo ako postane toliko oživljujuća da dadne život za vlastite prijatelje.
Isus, znakom kruha, započinje dugu katehezu. Unutar ove veličanstvene scene hranjenja mnoštva, stoji smjeranje na radikalniju istinu za naše življenje. On nam poručuje da je On „besmrtni lijek“. Kruh, pa makar i čudesno umnožen, nije smisao scene. Kruh je znak koji upućuje na hranjenje za vječnost.
Na pitanje koliko kruhova imamo da bismo nahranili sami sebe, trebamo svaki put odgovoriti: sedam. Taj je broj ovdje simbol potpune nedovoljnosti. Za razmišljanje imamo mišljenja. Za uveseljavanje ima brze, malene stvari. Za zalaganje imamo utopije. Sve je previše malo. A u duši nosimo želju da se nasitimo, ne na način izjelica, nego kao besmrtnici kao što jesmo. Tražeći dakle tu garanciju besmrtnosti, očito je da nam nisu dovoljne narodne svečanosti da postanemo sretni.
Štoviše, ništa nam nije dovoljno. Sve je ovdje dolje premalo. To veoma dobro znamo. Ništa od onoga što nama dolazi od nas samih, i ne poznaje putovanje prostranije od onoga našeg zamišljanja, nije nam dovoljno. Isus osobno je obilnije putovanje. Rekao nam je: „Idem vam pripraviti mjesto“, poslije nego nas je obavijestio: „Tamo gdje ja idem vi ne možete doći“. Nepristupačno koje postaje pristupačno jer nam gospodar kuće pokazuje put. Još bolje, postaje naš put.
Znak kruha ima tu otajstvenu daljinu-blizinu. Taj znak kruha za nas treba postati svakodnevna popudbina. Imamo potrebu da Njegov kruh oživi našu svakodnevnicu. Našu glad može nasititi samo Onaj tko ju je u nas stavio. Bog u znaku kruha je snažna i uvjerljiva punina dara koji siti. Znamo li se toga sjećati? Znamo li čitati očima koje vide? Svakodnevno sjećanje tog dara, lijek je našoj gluhoći i sljepoći. (fač)