“Ne budite na sablazan nikome! Što god činite, sve na slavu Božju činite.” - piše apostol Pavao. A slava je Božja na ovome svijetu, kako je davno kazao sveti Irenej, “živi čovjek - homo vivens.” I najveća briga svakoga Isusova vjernika trebala bi biti: spasenje čovjeka. Tome nas je Isus naučio: on je svojim primjerom pokazao da svaki čovjek zaslužuje našu ljubav, naše povjerenje, našu svesrdnu pomoć.

Misna čitanja šeste nedjelje kroz godinu

Prvo čitanje: Lev 13, 1-2.45-46

Čitanje Levitskog zakonika
Reče Gospodin Mojsiju i Aronu: »Ako se kome na koži pojavi oteklina ili lišaj ili bjelkasta pjega što bi bila nagovještaj gube na koži njegova tijela, neka se takav dovede svećeniku Aronu ili kojemu od njegovih sinova svećenika.
Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ’Nečist! Nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora.«
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: 32, 1-2.5.11

Utočište ti si moje, radošću me spasenja okružuješ.

Blažen onaj kome je grijeh otpušten,
kome je zločin pokriven!
Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnju
i u čijem duhu nema prijevare!

Grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«,
i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Radujte se Gospodinu i kličite, pravedni,
kličite svi koji ste srca čestita!

Drugo čitanje: 1Kor 10, 31 – 11, 1

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje. Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mk 1, 40-45

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.
Riječ Gospodnja.

Razmišljanja uz šestu nedjelju kroz godinu B

Zajednica izliječenih gubavaca. - 6. nedjelja kroz godinu B (Mk 1,40-45)

Čudo izlječenja Petrove punice može se činiti beznačajnim zbog beznačajnosti bolesti - ognjica! Isusovo čudo izlječenja gubavca može se našim suvremenicima također činiti beznačajnim budući da gube danas gotovo nema. Svejedno, iščitavanje «povijesti bolesti» može biti zanimljivo i važno za naše vrijeme, za nas. Gubavac u Isusovo vrijeme bio je bolesnik koji je bio isključen iz zajednice: morao je prekriti glavu, nositi posebnu odjeću, biti nepočešljan, morao je vikati: Nečist sam! Mjesto na kojem bi sjeo smatralo se obredno nečistim. Ako bi dakle netko sjeo na mjesto na kojem je sjedio gubavac, nije smio sudjelovati u službi Božjoj. Gubavac se nikom nije smio približiti, niti drugi njemu. Tako je gubavac zapravo živio u začaranom krugu: blizina mu je zabranjena, a bez nje se ne može izliječiti.

Nije čudno da takav bolesnik ništa ne očekuje, ničem se ne nada. Zato ne moli Isusa da ga iscijeli nego se bespomoćno predaje Isusu: «Ako hoćeš, možeš me ozdraviti».

Isus prihvaća i takvo stanje bolesnika: uvažava njegovu nemoć i potiče njegovu suradnju. Na temelju teksta možemo raščlaniti Isusovu „terapiju“ i razumjeti značenje pojedinih čina:

-        Isus je ganut. Pokazuje mu sućut. To je pokazatelj Isusova razumijevanja za njegovu izgubljenost, odbojnost prema samom sebi. Bolesnik se samosažaljeva. Isus je sućutan. Bolesniku, dakle, nije potreban samo medikament. Potreban mu je netko tko će biti dirnut njegovim stanjem. Zaključimo kratko da nam Krist uskraćuje pravo na ravnodušnost.

-       Isus ga dotače. Dodirom pokazuje aktivnu ganutost, aktivnu sućut. Kontakt s bolesnikom, sa siromahom, s odbačenim je vrlo važan. Kad netko sebe ne prihvaća, drugima je teško uspostaviti kontakt s njim. Kod jednih i drugih vlada strah od dodira. Bolesnik se boji prezira i gađenja, a drugi se boje da će se zaraziti ili možda dodatno povrijediti bolesnika. No, Isus svoje osjećaje „miješa“ s osjećajima bolesnika time što s njim stupa u fizički kontakt. Kratka primjena u obliku pitanja: Hoće li napredak medicine isključiti potrebu bolesnika za ljudskom blizinom?

-        K tomu, Isus riječju potvrđuje da ga razumije i da je uza nj, za njega. Kaže: «Hoću, budi zdrav». Ovdje je istaknut poticaj da se bolesnik aktivira. Isus mu ne kaže: Ja te iscjeljujem. Nego kaže: „Budi zdrav“. Time mu poručuje da je za njegovo zdravlje potrebna i njegovo htijenje da bude zdrav. Ni liječnik ni bilo tko, tko želi pomoći potrebnima ne smiju se pretvoriti u automat za rješavanje nečijih problema. Potrebno je pobuditi htijenje za suradnjom u rješavanju svih pa tako i zdravstvenih problema. Naravno, to je nekada puno teže od samoga rješenja problema kao takvog. Ali, ipak „lijepa riječ i brda pokreće“ – iskrena, naravno!

-        Bolest doduše čudesno nestaje u taj tren. Međutim, Isus zna da čovjek mora posve prihvatiti svoje iscjeljenje da bi mogao ostati zdrav. Zato mu Isus kaže da nikomu ne smije govoriti, da svoje zdravlje zadrži za sebe. No, on ne može šutjeti, ne može “ostati sam sa sobom“. Paradoksalno, ali kao da izliječeni ima potrebu opet ovisiti o drugome. Prije je bio ovisan kao bolesnik, sada kao ozdravljen o onomu tko ga je ozdravio. U oba slučaja on je netko „poseban“ – kao bolesnik i kao čudesno izliječen. Zato se Isus „otrese na nj“ da nikom ne kazuje. Isus hoće da iscijeljeni iznutra osjeti da može iznutra, samostalno živjeti. Isus mu želi pomoći da prestane živjeti ovisnički. Doista, nije rijedak slučaj da oni pojedinci koji svoje zdravlje pripisuju čudesnom Božjem zahvatu jednakim intenzitetom pričaju o svom iscjeljenju kao što su privlačili na sebe pozornost dok su bili bolesni. Ta alarmna lampica upućuje na potrebu duhovnoga iscjeljenja koje između ostaloga uključuje i spremnost nošenja križa, pa i križa bolesti.

-       Zašto ga Isus šalje da se pokaže svećeniku? Izliječeni gubavci primali su potvrdu od svećenik da su ozdravili kako bi se mogli pridružiti zajednici. Za zdravlje je potreban društveni život. Tom se potvrdom upravo to potvrđuje.

Bolesnik ne postupa kako mu je Isus rekao. Zato se događa zamjena njihovih položaja: ozdravljeni gubavac postaje članom zajednice i slobodno se kreće; Isus se, naprotiv, od tada mora skrivati: „nije mogao javno ući u grad“. U prvom slučaju gubavac je bio isključen iz zajednice a potom je bio isključen sam Isus. Nalog ili opravdanje za jedno i drugo isključenje proizlazilo je iz religijskih propisa! To nas upućuje na budnost zbog napasti religijske isključivosti. Formalno ili neformalno isključenje iz religijske i društvene zajednice nije rijetka praksa religijskog „pravovjerja“, ortopraksije. No, čovjek može biti zdrav i ozdraviti u religiji koja više nikoga ne isključuje (kao gubavca). U kršćanstvu svi imamo opću službu i svećenika i liječnika. Svaki kršćanin kao kršćanin ima „predispoziciju“ liječenja - sućut, dodir, lijepa riječ. Svaki kršćanin je svećenik koji „prima“ „iscijeljenoga gubavca“ u zajednicu. Za zdravlje Crkve neophodna je svijest da i grešnicima („gubavcima“) pripada mjesto njoj. Dapače, možemo reći da Crkva zajednica izliječenih „gubavaca“.

Iz ovoga čuda još jednom kratko zaključimo da je za izlječenje potrebno dotaknuti i tijelo i dušu. Dotični izliječeni gubavac očito nije bio izliječen u duši, želio je „živjeti na Isusov račun“ pozivajući se na Isusa čudotvorca. No, duh evanđelja ipak dopušta tu vrstu ovisnosti. I u tom odnosu gubavca prema Isusu možemo prepoznati otajstvo Isusova križa: «On naše bolesti uze na se… Zbog naših grijeha on bijaše izopćen“. Isus je na križu bio poput izopćenog gubavca jer je svu našu „gubu“ pokupio na sebe. U tom smislu možemo reći da uz Krista u Crkvi više nema „nečitstih“ („obredno“ nečistih), tj. pred Bogom nevrijednih i nedostojnih, svi su „uključeni“ u njegovo zajedništvo i Zajednicu, Crkvu. (fbv)

********

Bolest i ozdravljenje - 6. n. .k. g. B (Lev 13,1-3.44-46; 1 Kor 10,31-11,1; Mk 1, 40-45)

Ako ste pažljivo čitali biblijske ulomke, mogli ste uočiti veliku razliku između Mojsijeva pristupa bolesnome čovjeku i Isusova pristupa. I u jednom i u drugom slučaju radi se o teškoj i zaraznoj bolesti gube. Guba je oduvijek spadala među najteže bolesti od kojih se teško ozdravlja, jer ona jednostavno izjeda i uništava tkivo. I danas u svijetu ima oko petnaest milijuna oboljelih od ove strašne bolesti.

Sudbina gubavaca u Starom zavjetu bila je vrlo teška. Gdje se ta bolest pojavila, tu je vladao strah među ljudima da se ne bi i sami zarazili. I zato su Mojsijevi zakoni, što je i razumljivo, bili vrlo strogi, ponekad i nemilosrdni. Gubavci su morali biti izdvojeni iz zajednice: ako bi im se netko približavao, morali su vikati da su” nečisti.” Bili su izolirani od svega. I ta izoliranost, ta odbačenost od ljudi bila je za gubavce teža od same gube. Ako je koji bolesnik nekim slučajem ozdravio, to je morao potvrditi svećenik, a bolesnik je trebao za ozdravljenje prinijeti Bogu žrtvu. Tek nakon toga mogao se vratiti u normalan život.

Još nešto treba napomenuti u vezi s ovom bolešću. Bolest gube u Starom zavjetu kao i u Isusovo doba bila je povezana s grijehom. Ljudi su u svakom oboljelom gledali grješnika. Vjerovalo se da je ova bolest posljedica grijeha. To je značilo: ovi su ljudi živjeli grješno, i Bog ih je kaznio. I što je tu mogao Mojsijev zakon? Pavao kaže: Ništa! I zato se ograničio na to da bolesnika isključi iz društva.

Sad se pojavljuje Isus. Kao i u mnogim drugim slučajevima, Isus je i u odnosu prema gubavcima drukčiji. Iznad svih ljudskih zakona za nj vrijedi spasenje čovjeka (salus animarum suprema lex), I taj bi zakon posvuda trebao biti glavni. Gdje god je čovjek ugrožen, gdje se ne poštuju osnovna ljudska prava, tu treba stati na stranu ugrožena čovjeka. Isus to čini u današnjem evanđelju. On krši ljudski zakon da bi ispunio smisao tog zakona. Zakon je strogo zabranjivao približiti se ili dodirnuti gubava čovjeka. To je u redu za one koji bi se dodirom zarazili, a ne bi pomogli bolesnu čovjeku.

Evanđelje prikazuje susret Isusa i gubavca. Ovaj je bolesnik čuo za Isusovu nastupnu propovijed u Kafarnaumu u kojoj je pozvao i pobožne i grješnike na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjega. Čuo je i za ozdravljenje opsjednutog u kafarnaumskoj sinagogi (Mk 1, 21-28), zatim za ozdravljenje Petrove punice u obiteljskoj kući. Povjerovao je da Bog posebno djeluje po Proroku iz Nazareta te da Isus neće prema njemu, zakonski izdvojenom i nečistom, postupiti kao ostali sunarodnjaci koji se u tome strogo drže Zakona. Neće ga otjerati kao udarenog zaraznom bolešću i stoga "nečistog". Došao je pred Isusa, kleknuo u znak poniznosti i hitnosti te zavapio: "Ako hoćeš, možeš me očistiti" (r. 40b). Vidi se da gubavac ima veliko povjerenje u Isusovu moć. Bolesnik znade da ga Isus može ne samo ozdraviti već i očistiti, a to znači ponovno vratiti u zajedništvo naroda Božjega. Isus je prepoznao tu vjeru. On je ne samo samilosno dopustio da mu se bolesnik primakne nego ga ozdraviteljski dotaknuo svojom rukom i pri tome pokazao glasno uzbuđenost. Kazao je: “Hoću, budi čist!” (1,41). I čudo se događa. Evanđelist kaže da je Isus bio “ganut” u susretu s gubavcem. I on se mogao pozvati na Mojsijev zakon i izbjeći susret s gubavcem, ali nije. Kad je god u pitanju ljudska potreba, Isusa u tom slučaju pokreće ljubav prema čovjeku: tada ne vrijedi nikakav drugi zakon već pružiti pomoć čovjeku u nevolji.

Ozdravio ga je i naredio mu da kod redovnih građanskih i vjerskih vlasti zatraži potvrdu o svom ozdravljenju kako bi se mogao vratiti u svoju obitelj i živjeti normalan život sa zdravima u svom mjestu.

Ovim događajem Isus nam se objavljuje kao samilosni ozdravitelj, doduše samo jednog bolesnika. Njegov postupak nije bio slučajan. Neki bibličari s pravom, pri obrazlaganju ovog događaja, upozoravaju da je Isus za vrijeme svojih blagdanskih boravaka u Jeruzalemu odsjedao u Betaniji, selu udaljenu tri kilometra od svetog grada. Tamo su imali kuću Marta, Marija i njihov brat Lazar. Gubavci su kao posebna grupa smjeli dolaziti do Betanije i odatle s uzvisine promatrati kako hodočasnici idu prema svetom gradu što je njima bilo onemogućeno.

Na još nešto želi upozoriti današnja Božja riječ. Apostol Pavao govori Korinćanima, a i nama: “Ne budite na sablazan nikome! Što god činite, sve na slavu Božju činite.” A slava je Božja na ovome svijetu, kako je davno kazao sveti Irenej, “živi čovjek - homo vivens.” I najveća briga svakoga Isusova vjernika trebala bi biti: spasenje čovjeka. Tome nas je Isus naučio: on je svojim primjerom pokazao da svaki čovjek zaslužuje našu ljubav, naše povjerenje, našu svesrdnu pomoć.

Svaka evanđeoska stranica pokazuje što Isusu znači čovjek, posebno čovjek u nevolji. Svi smo pozvani, u ovom kratkom životu, činiti dobro drugima. Odgovorni smo za druge. Ta je odgovornost vidljiva već kod najobičnijih susreta s drugima. Drugima možemo pristupiti neljubazno ili čak neprijateljski, a možemo i ljubazno, s dobrotom i blagošću. Naš ljudski i topli pristup može drugoga vratiti u život, i obrnuto, uvredljivim pristupom možemo drugoga gurnuti u još veću izolaciju i povećati njegovu depresiju.

Neka nas susret s Isusom u riječi Božjoj i euharistiji ojača da sve više postajemo ljudi po njegovu srcu i neka nas milost Božja na tom putu prati i blagoslivlja! Amen! (faks)