ZNAK NAD ZNAKOVIMA (Mk 8,11-13)
U našem životu postoje trenuci u kojima Bogu nismo zanimljivi kao sugovornici. Tada On odlazi. Ulazi „u lađu pa odlazi prijeko“. Taj je trenutak onaj u kojemu se gasi u nama ispravna nakana. Postajemo dijalektični pred Njim. Lukavi kao zastupnici. Zaboravljamo da smo pred Bogom slave. Čeka da se odlučimo biti kao djeca.
Sposobni smo od Njega zahtijevati dokaze. To nam je zajedničko zlo. Grijeh naše ljudske naravi. Uvijek tražimo nove dokaze. Nikada se potpuno ne pouzdajemo. Tako zasnivamo mehanizam iznude, ucjenjivanja. To nas sve više udaljava od ljubavi. Naša upornost da ne vjerujemo, Božji je križ. On tada uzdiše iz dubine svoga bića. Ubada Ga u živac. Ranjava Ga u srce. Ubija Ga u Njegovu postojanju. Mi tražimo znak zbog naše nevjere. Želimo obraniti vlastito nepouzdanje. Ako želimo dokaze, to je zato jer ne vjerujemo. Tada nam nijedan dokaz ne koristi. I tada se Bog povlači iz nepodnošljiva dijaloga. Ne govoreći ništa, ostavlja nas u šutnji i u unutarnjoj neaktivnosti. Takvo Ga ponašanje ne dovodi među nas.
Isus odlazi da Mu se vjeruje, ne zbog zahtijevanja. Naše ponašanje je ono koje nas zatvara Njemu. Kako možemo biti u stanju kontemplacije ako ono što nas pokreće da idemo Njemu jest instinkt kontrolora koji žele „vidjeti“ ili „kušati“ je li Bog dobar? On se mora pred nama dokazivati čineći čudesa. Mi želimo suditi i prosuđivati Boga. Bez ispravne nakane pada svaka istinska pobožnost.
Isus, znak nad znakovima, osjeća da se od Njega zahtijeva neko apokaliptičko pokazivanje, neki trzaj kozmosa kako bi prodrmao srca onih koji su odlučili nijekati Bogu vlastiti pokret. Takva srca ne mogu biti prodrmani ničim na svijetu. Veće čudo, veća vjera. Kad bi to bilo tako! Tada On ulazi u lađu i odlazi. Zasigurno ne može biti sudrug nama dvoličnjacima, niti gubiti vrijeme s vječnim nećkalcima. On je došao u beskrajnoj jednostavnosti ljubavi. On ostaje samo s ljudima vjere.
Isus nam je u kruhu i križu dao najveći znak. Učinio se našim životom, dajući život za nas. Što drugo želimo. Nema ništa većega. Nije problem u tome da nam dadne drugi znak, nego da mi ozdravimo od svoje sljepoće. Trebaju ozdraviti samo naše oči da vidimo. Bog se u Isusu potpuno izrekao. Sve što jest, sve što je želio i mogao nam dati, sve nam je dao darujući nam samoga sebe. U Euharistiji činimo sjećanje i zahvaljujemo za taj dar od kojega živimo. Jedini znak je Njegova riječ izgovorena na kruhom. Tko vjeruje i prihvaća ga, ulazi u stvarnost samoga Boga.
Umjesto da tražimo znakove, tražimo sposobnost da vidimo. I nas se to tiče. Gdje nema povjerenja, Isus postaje lutalica. Trebamo biti pozorni da od sebe ne udaljimo razočaranoga Boga. (fač)