BOŽJE PITANJE (Mk 8,14-21)
Tvrdoća srca je ta koja bi nas trebala zabrinjavati. Zbog nje još ne razumijemo. Ne razumjeti što je zapravo ne željeti shvatiti. Nije riječ o čistoj i jednostavnoj mogućnosti. Da je tako, Isus nam ne bi uputio ni najmanju opomenu, jer je došao ozdraviti slijepe. Nije došao da nam spočitne što ne vidimo. Riječ o nečem drugom.
Riječ je o tome da želimo stajati kao nemarni u vlastitom mentalnom svijetu, malen ili velik kakav god bio, bez prihvaćanja napora drukčije hipoteze, pa i onda kada nam je nudi božanska jasnoća. Nismo spremni prepustiti se aktivnim odgovorima na božanske prijedloge, ograničavajući se na gledanje ili očekivanje uvijek nečega drugoga. Tvrdoća srca nije baš zloća niti toliko okrutnost. Ona je neosjećajnost na Božju veličinu. Malena umišljenost koja ne želi otići. Duša koja se ne prepušta nagovaranju, jer ima svoje interese o kojima se brine.
Nije to ponašanje malenoga grijeha. Sumnjičava umišljenost u nepovjerenje koje ne dopušta unutarnji „da“. Ne shvaćamo razliku između kruha koji daje život i onoga koji daje smrt. Okamenjeno srca, nepropustljivo Riječi, postaje naša označnica. To je najveće zlo. Zlo koje je istodobno naša i Gospodinova smrt. Okamenjeno srce zabranjuje nam da Ga prepoznamo u kruhu. Znamo sve. Ali ne shvaćamo ništa. Naučili smo katekizam napamet. Odgovori su nam točni. Inteligencija nula. Nedostaje nam duhovna inteligencija. Oduvijek smo slijepi. Potrebno nam je otvoriti oči barem Nekome tko nam može reći da smo slijepi. Mi ne znamo što znači vidjeti. Znamo samo što znači bolno udariti o stvarnost i čiti zlo jedni drugima.
Isus se čudi. Ne postaje nestrpljiv. Žalostan je. No, to Ga od nikoga ne odbija. Usvaja međutim, kao s rastresenom djecom, metodu pitanja i odgovora, tražeći da u našem razmišljanju ponovno stvori istinska značenja onoga što On izvršava.
Otvrdnulim srcima suprotstavlja najelementarniju majčinsku pedagogiju. Njegova pitanja nisu ona nestrpljivosti, nego odgoja koji se ne da pobijediti. Njegova dobrota nije ohrabrenje naše duševne neosjetljivosti. Ako želimo biti Njegovi učenici, ili još bolje, ako nas je On izabrao da to budemo, tada više ne možemo zaboraviti razlika između naše i Njegove stvarnosti.
Nije to nepremostiva razlika. Istina nikada nema mjesto u raspravama, nego u obraćenju i u razlučivanju, u poniznosti i u slušanju. Ako je naše srce pažljivo, raspoloživo, ako već zna da Isusa treba shvatiti, tada neće skliznuti u tvrdoću, u naviku, u sve normalno koje se nikada ne može reći da je od Boga. Ako naše srce sačuva sposobnost da se zadivi onoj čudesnosti koja je način mišljenja, spašavamo se od cinizma, najviše naše bijede. To je ono što se nama priliči, ako želimo biti vjernici. (fač)