P E P E L N I C A
(Jl 2,12-18; 2 Kor 5,20-6,2; Mt 6-1-6;16-18)

U mnogim starim religijama raširena je upotreba pepela. I u našoj kršćanskoj liturgiji koristimo pepeo. Što nam to kaže? Pa pepeo-prah simbolizira, označava lomnost, krhkost, nestalnost ljudskog života. Mi smo po svojoj strukturi: lomni, prolazni, sebični, tjelesni, materijalni. Jednom riječju. Mi smo grješni. To je naše stanje. Zašto je to tako?

Vjera nas uči: Bog je stvorio i oblikovao čovjeka od praha zemaljskoga tj. od zemaljskih elemenata, ali mu je udahnuo dah života, da bi materijalna dimenzija, da bi tijelo bilo prodahnuto i vođeno duhom. U čovjeku je duh Božji, zato mi i kažemo da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. A što se potom dogodilo? – Dogodio se prvi čovjekov grijeh, i tim je čovjek izgubio besmrtnost, zamračila se ta sličnost s Bogom. I tada nakon prvoga grijeha, kad je čovjek prekršio Božju zapovijed, rečeno mu je: “Prah si i u prah ćeš se vratiti!”

Ali na sreću, Biblija ne završava s tim riječima. Uz to što smo smrtni, grješni i prolazni, mi smo i nešto drugo! Mi smo i djeca otkupljenja! Isus nas je svojom mukom, križem, smrću i uskrsnućem otkupio za vječni život.   Zato i ulazimo u korizmu s riječima našega Spasitelja Isusa Krista:            “Obrati se i vjeruj evanđelju!” –

Liturgija Pepelnice podsjeća nas na to da smo prah, ne zato da nas plaši, nego da budemo svjesni svog stanja grješnosti, da to priznamo i da se okrenemo k Isusu koji nas je otkupio. Njemu treba priznati: Slab sam, grješan sam ! Kad smo daleko od Boga, tada smo prah, tada u nama nema života!- Samo u njegovoj blizini, samo u suradnji s njim, može doći do promjene, do preobrazbe; naša se smrtnost i prolaznost mogu obući u besmrtnost i u neprolaznost. To se sada, u ovom vremenu korizme, treba događati.

Kad kažemo riječ korizma, odmah nam pada na pamet post. U pojam posta spada puno toga: odricanje od hrane i pića kako bi se čovjek disciplinirao, vladao sa sobom; odricanje od raznih ovisnosti i poroka. Post ne znači biti na dijeti. Post i dijeta su izvana slični, ali iznutra je sve drukčije. Tko je na dijeti, bavi se svojim tijelom, zdravljem i izgledom. Tko posti ulazi u poseban odnos s Bogom, hrani dušu, otkriva da je samo jedno potrebno: tražiti Kraljevstvo Božje i njegovu pravdu! (Lk 10,41). I pitamo se: Je li dovoljno korizmu obilježiti samo tjelesnim postom? Očito da nije! Može netko propostiti cijelu korizmu, čak o kruhu i vodi, a da i ne dodirne korizmu; da i dalje ostane sebičan i ohol, zloban i lijen, pohlepan i požudan, dvoličan i lažan, nezadovoljan i prazan.

Korizma je vrijeme kad kršćanin treba sebi postaviti daleko ozbiljnija pitanja. –Kako ja to živim? Kako svjedočim svoju vjeru? Kakvu sliku, kakav primjer dajem drugima? Imam li razumijevanja i srca za ljude s kojima se susrećem ili sam im teret, ili im, ne daj Bože, zagorčavam život? Je li mi srce slobodno za Gospodina ili je vezano grješnim stvarima, vezama, ovisnostima? Jesam li rob materijalnosti i tjelesnosti? Ostajem li tvrdoglavo sebičan i samodostatan čovjek? -Svatko treba otkriti u čemu nije slobodan, već zarobljen. Potrebno je otkriti u čemu Bog nad tobom nema vlasti, jer mu dovoljno ne vjeruješ.

Pogledajmo na što nas upozoravaju današnji biblijski tekstovi. Prorok Joel našao se u situaciji kad je narod snašla velika nesreća. Ne znaju što im je činiti, ne znaju kako se treba postaviti prema tom velikom iskušenju. Osjećaju se izgubljeni i dezorijentirani. Da bi to i naizvan pokazali, razderali bi gornju haljinu u znak žalosti i pokore. Prorok im kaže: Ništa nema od toga! To vam ne koristi! . “Razderite srca, a ne haljine!” –U srcu se izmijenite! Srcem i iskrenošću povratite se Bogu! Bit obraćenja stoji u spremnosti da čovjek iziđe iz sebe i susretne Boga.

Ili što apostol Pavao govori Korinćanima, koji žive u velikom lučkom gradu Korintu, gdje vlada parola: “Jedimo i pijmo, jer sutra nam je umrijeti!” Pavao se boji da i kršćani ne bi nasjeli i tako živjeli. Stoga ih zaklinje: “Dajte, pomirite se s Bogom!” Sad je vrijeme milosno,sad je vrijeme spasa! – Ova Pavlova riječ kao da je stvorena za početak korizme: Pomiriti se s Bogom, otvoriti se Bogu! -Ne živjeti po onom modelu: Svi tako žive, danas je drugo vrijeme! To su prazne floskule koje ne drže vodu. Kršćanin je pozvan živjeti po Isusovu primjeru, njemu se suobličavati, a ne se suobličavati svijetu koji ne drži do Boga.

Mijenjati srce-to je OBRAĆENJE! To naglašava i današnje evanđelje uz jedno upozorenje: Pazite, čuvajte se! I kad postite, i kad molite, i kad dajete milostinju-pazite, čuvajte se! –Koga se treba paziti? Sebe! Sebe se čuvajte! –Ne tražite plaću od ljudi, ne činite to da se pokažete među ljudima,da vas ljudi vide i hvale. Bog vidi u skrovitosti! On vidi i kada ti moliš iza zatvorenih vrata; on zna za tvoje odricanje koje ljudi ne vide, i nije potrebno da vide, Bog vidi!

Odricanje je pravo kad uključuje pomoći drugome. Sveti Augustin na jednom mjestu lijepo kaže: Želiš li da tvoja molitva uziđe k Bogu, napravi joj dva krila. Znaj se odricati, to je jedno krilo, i znaj dati potrebnima, to je drugo krilo. To su dva krila na kojima će, kaže on, tvoja molitva doći k Bogu. Bog će je čuti: On će biti s tobom!  

Isus će reći: “Neka ti ne zna ljevica što čini desnica!” Dakle, i kad dijeliš, i kad pomažeš, nemoj tražiti sebe ni svoju slavu. Nemoj darovima i poklonima kupovati drugoga da ti bude rob, već hvali Boga da možeš drugima činiti dobro.

I papa Benedikt XVI., u poruci za korizmu, naglašava bratsku ljubav. On za moto korizme uzima riječi iz poslanice Hebrejima: “Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela” (Heb 10,24). “Svijet je bolestan od nedostatka ljubavi i brige za druge” kako stoji u enciklici Populorum progressio. Kršćanin, zbog toga, ne smije oglušiti ni oslijepiti za patnju bližnjega.

Jasno, ne mora pomaganje i darivanje biti samo materijalno. Ne može svatko obilno pomagati siromahe, ali svatko može ljubiti čovjeka, svatko može poštivati čovjeka i u njemu gledati brata i stvorenje Božje… Eto posla za svakoga.

Kako vidite, nije korizma samo post, već puno više od toga. Ovo je sveto vrijeme, i Crkva nas u ovom vremenu zove da se odvraćamo od zla u nama i oko nas i da se okrećemo Bogu; da oslobađamo svoje srce za Boga. Zavrišit ću s riječima korizmenog bogoslužja: “Ovo su dani obraćenja; oslobodimo se grijeha i spasimo duše svoje!” Amen ! (faks)

********

ISPRAZNA IKONA (Mt 6,1-6.16-18)

U svakom čovjeku postoji težnja da prednjači, da bude netko. Nije važno koje je područje: religija ili šport, umjetnost ili gospodarstvo, mir ili rat, politika ili kriminal. Sve nam može poslužiti da budemo netko pred drugima. Pokazati se u očima drugih ljudi, srž je svakoga zla koje ima svoj korijen u ne-poznavanju tko smo u Božjim očima.

Mi imamo potrebu da budemo prepoznati. Naš nam identitet dolazi iz onoga kako nas drugi vide. Odatle „ropstvo očiju“, koje nas čini robovima pogleda drugih, slugama lažne slave.

Isus nabraja pobožna djela koja nam osiguravaju glas pobožne osobe u očima drugih. Molitva, milostinja, post, kao i svako drugo dobro djelo, može biti pokazivanje pred ljudima, štoviše i pred Bogom. Oni određuju naš odnos s Bogom i s drugima, s nama samima i sa stvarima. U njima živimo ili ne našu sinovsku istinu. U njima ispunjamo ili ne Božju pravednost. Samo ako znamo da smo Božji sinovi i kćeri, beskonačno ljubljeni, slobodni smo od isprazne slave i imamo istinsku slavu. Vjera je poznavanje te slave. Ne možemo reći da vjerujemo Bogu ako tražimo slavu od ljudi. Djela, pa ne znali koliko po sebi bila dobra, za nas su dobra ako su učinjena pred Bogom iz ljubavi u poniznosti. Inače, učinjena pred ljudima zbog samo-potvrđivanja i ispraznosti, lažna su i zla. Pred ljudima primamo sliku, idola našega ja, pred Bogom primamo svoje postojanje samih sebe na Njegovu sliku.

Moliti znači stajati pred Bogom čija smo slika i prilika. Pred Njim smo ono što jesmo. Vrijedimo „onoliko koliko vrijedimo pred Njim, i ništa više“ (sv. Franjo). Vrijedimo onoliko koliko s Njim u molitvi izgrađujemo svijet i sebe.

Post je uvježbavanje unutarnje slobode. Post vodi unutarnjoj slobodi. Stavlja nas u dodir s vlastitim dostojanstvom. Umjesto da život nosi ili da ga određuju vanjske okolnosti ili naši najniži porivi, mi živimo iz dubine svojega bića. Tjelesnu disciplinu ne shvaćamo kao strogoću već kao izraz toga da sami uzimamo svoj život u svoje ruke i da ga tako oblikujemo. Post je molitva tijela: moj život ne ovisi o samo hrani nego i o Bogu.

Milostinja je materijalno milosrđe. Materijalno ostvarenje bratstva i sestrinstva, danas i ovdje. Materijalno se brinemo za braću i sestre pokazujući koliko nam je, kao i Bogu, stalo do njih. Bez vjere u očinstvo, bratstvo je prazna ideologija. Bez pravednosti i bratstva, vjera u Oca je prijevara.

Naše današnje društvo nije gladno kruha nego života. Nije gladno hrane nego ljubavi. Istinski živimo samo od ljubavi koju primamo i od riječi koja nam priopćava život. Društvo bez ljubavi i bez riječi, bez oca i bez majke, bite će sve više anoreksično i bulimično. Mi smo ljudi prazna vreća bez dna. Ništa nas ne može ispuniti, ako ne sposobnost da Beskonačnu sadašnjost čitamo u svakoj stvari.

Neka naša današnja, pa i cjelo-korizmena djela, molitve, milostinje i posta budu božansko služenje a ne paljenje tamjana samima sebi. Neka se naša pobožnost ne vrti oko dragoga ja, nego oko Boga u službi čovjeka. (fač)