NEPODNOŠLJIVI ZAŠTO (Lk 5,27-32)
Vlastito je nama ljudima da se pitamo zašto događaji. Ono što nas zanima jest znati zašto nešto činimo. Ne činimo to zato da imamo skrivena tumačenja u našoj psihološkoj strukturi, koliko da utvrdimo svoje nakane.
„Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?“. Ovo pitanje farizeja i pismoznanaca ustvari je kompleksno pitanje u koje se slijeva zabrinutost, i to ne bilo koja zabrinutost, nego radikalni strah od promjene.
Nije tajna da svi imamo potrebu stabilnosti i sigurnosti. Štoviše, to je jedna od naših temeljnih nužnosti i naše osobitosti. Postoje dva načina da pronađemo te vrednote. Prvi je onaj da ih damo sami sebi. A drugi je da se smjestimo u mnogo širi kontekst i opskrbimo se njima. Bog nas upravo na to poziva.
Svi želimo stići do određene sigurnosti. Svatko se od nas priljubljuje na ideje, običaje, navike, koje nam osiguravaju i priopćavaju osjećaj da je smo na pravom putu, da je sve po zakonu. I jao onome tko se usudi ometati to naše gnijezdo. To je baruština nas osrednjih. Nitko nije dobar kao ja, reći će farizej svih vremena i svih mjesta.
Isusov neprihvatljivi moralni stil izaziva Njegove suvremenike i nas da promijenimo mentalitet i savjest. To je korijen velikih strahova. Taj nemir zbog Isusa veoma brzo postaje strašni strah od nepodnošljive novosti. Obrambeni mehanizam je isti u svima nama. On je uvijek spreman u svakome od nas čim se „prijetnja“ Evanđelja previše približi. I mi, kao i farizeji i demoni, imamo strah od svega onoga što je Isus došao uništiti u nama: ambicije, udobnosti, ugled, egoizam, blagostanje, pravednost, i tako dalje.
Zar nam ljuta žalost ne dolazi od poznavanja dobra koje ne želimo činiti? Postali smo zaštitnici laži protiv iskrenosti, pohote protiv čistoće, škrtosti protiv velikodušnosti, nepravde protiv pravednosti, lopovluka protiv solidarnosti,... Pronalazimo stotine razloga, glupih i manje glupih, da od sebe udaljimo promjenu obraćenju i promjenu slike o Bogu.
Ljubav je uvijek dar. Pravednik koji je želi zaraditi sa svojom pravednošću, a isključuje nepravedne bez zasluge, pokazuje da Boga smatra prostitutkom. To je jedini grijeh koji je direktno protiv Isusa koji je ljubav, dakle dar i milost. Ono što spašava pravednika nije njegova ljubav prema Bogu, nego nezaslužena Božja ljubav prema njemu. Izvor našega spasenja nije naš post zbog Njega, nego Njegovo jedenje s nama. Spašeni smo jer nam On dolazi u susret i dijeli s nama naš život. Sustolništvo s Gospodinom je dakle više izvor spasenja, nego li plod spasenja. Euharistija je djelovanje s kojim Bog spašava svijet. Kao što liječnik liječi bolesne, tako je sustolništvo s Gospodinom, istinski lijek života. Jasno samo za nas grešnike koji prihvaćamo Njegov poziv da se obratimo. (fač)