KONAČNI IZBOR (Mt 25,31-46)

Svijet i mi ljudi imamo svoj početak i svoj kraj. Naš početak i kraj nisu u našim rukama. Gospodin je dao početak nama i svijetu. I Gospodinov će dolazak zaključiti povijest nas ljudi i svijeta. Taj dolazak nije meteor koji silazi s neba. Njegov je dolazak cilj puta koji je povjeren našoj odgovornosti. Konačni nas sud vraća iz budućnosti u sadašnjost. Naše „blaženstvo“ ili naše „prokletstvo“ ovisi o našoj ljubavi darovanoj ili negiranoj braći i sestrama u potrebi, u kojima nas Gospodin pohađa.

Sud je odvajanje na temelju zapovijedi ljubavi. Nema drugog razlikovanja među nama ljudima. Djela tjelesnoga milosrđa su mjera suda. Sud koji će Isus tada učiniti isti je onome koji mi danas činimo onima u potrebi. Ustvari, mi smo ti koji sami sebi činimo sud. Isus Krist neće učiniti ništa drugo doli ustvrditi ono što mi ovdje i sada činimo. On će na kraju našega života iščitati ono što smo slobodno ispisali u knjizi svojega života. Unaprijed nam govori da nam otvori oči nad onim što sada činimo.

Djela tjelesnoga milosrđa su mjera suda. Hram, boravište našega Boga su gladni, žedni, zatvorenici, bolesnici, samotnici, stranci, nezaposleni... Glad i žeđ vode u tjelesnu smrt. Biti stranac i gol znači moralnu smrt. Biti bolestan i zatvoren, obuhvaća i tjelesnu i moralnu smrt. Eto dokle vodi stvarnost Božjeg utjelovljenja. Naš se kršćanski Bog objavljuje u licima nas ljudi. Jednom Čovjek, zauvijek Čovjek. Nazovimo to slobodno skrivenom prisutnošću. Možemo reći i da se preobukao. Čudan neki Bog. Ne provjerava molitve, opsluživanje zakona, religiozne dužnosti, nego plodove religioznih čina. Jednostavno se želi uvjeriti da smo mi ljudi, ljudi. Želi da mi kršćani naučimo biti ljudi. Ono što smo jedni za druge, to smo i za Boga. Evanđelje je napisano za nas vjernika, da se ne zadovoljimo poklicima: Gospodine, Gospodine, nego da stvaramo život u onima koji nemaju života, što je Božja volja.

Ljubav koju imamo prema drugima, ljubav je prema Bogu. Ostvarujemo se kao sinovi i kćeri živeći kao brat i sestra. Čitav se zakon svodi na ljubav prema Gospodinu i bližnjemu s istim činom ljubavi, jer je On postao naš bližnji i brat u Sinu. Tko ne ljubi Boga i ne opslužuje Njegovu riječ, ne ljubi ni sinove Božje.

Nije važno ono što smo vidjeli ili nismo vidjeli. Bitno je ono što smo učinili ili odbili učiniti. Nismo znali, može biti opravdanje u vjeri, ali ne u djelima tjelesnoga milosrđa. Naša djela dobrote, milosrđa, prihvaćanja, nježnosti, suosjećanja, sud su o nama. Mi djelima milosrđa ne spašavamo druge, nego drugi nas spašavaju. Povijest Božjeg Kraljevstva nije drugo doli povijest ljubavi. Naše vječno odredište igra je sposobnosti da vidimo i ljubimo Gospodina u potrebnima, zadnjima. Sve je u našim rukama, pa i Gospodin, kao i svi maleni. Tko ljubi, već je ovdje na zemlji, prešao iz smrti u život. (fač)